BEGIĆ, MIDHAT: KIKIĆEVA DOBROTA BIVANJA
Kikićevi susreti, 1982

Citat 1: str. 9
Za početak bih istakao jednu postavku. Ako bismo u samom Kikićevom djelu tražili neku njegovu izreku, misao ili sliku, koja bi nas uputila na takav cjelovit pristup njegovu pjesničkom, pripovjedačkom i romansijerskom djelu, onda bi to, čini mi se, moralo biti iz njegove poezije. Takav mi se čini smisao njegovog stiha: Svijet što ti ga moja riječ probudi. Kakav je to Kikićev svijet i koja i kakva je to njegova riječ iza koje se taj njegov svijet budi kao iz nekakvog sna – to bi bilo ptianje za savremenog čitaoca i kritičara, na koje bi trebalo smirenom pažnjom potražiti odgovor.”

Citat 2: str. 20
Evo tri strukturne riječi Kikićeva pjesničkog svijeta: dobrota, ali sasvim preobražena u estetku, a nikako samo etičku kategoriju; majka , riječ bola i gorčine ljudskog opstanka i napokon riječ drug u svima svojim varijantama, koju je stvarno Kikić bar u BH okviru gorkijevskom, burevjesničkom poezijom prožeo, činio, unio u BH liriku.

Citat 3: str. 21
Dopuna:
Za proteklu godinu dana neprestano zaokupljen Kikićevom pojavom razmišljao sam o mogućoj obradi njegova lika u najpotpunijem obliku stilom piščeva samoprikaza kojim je kod nas napravljen pokušaj do sada sa Ivanom Goranom Kovačićem. Izvjestan paralelizam je i u prošlogodišnjem mom gradačačkom tekstu između njih i već i na početku istaknut, gdje je rečeno da je Kikić slično u NOB pao, ali nije nam djelo kao Jamu ostavio. Morao bi se taj rad – knjiga za koju bi se imala tražiti moralna i materijalna podrška društva – nasloviti Hasan Kikić samim sobom. Jasno, tu dolaze i oni materijali koji su se sudbinom i slučajem slijepili sa Kikićevom pojavom, kao što su Hegedušićeve ilustracije Provincije u pozadini. Kao obrazac za ovu vrstu stilske obrade uzeo bi se iz “Edition du Seuil” Rilke par-lui-meme. Nije opravdano kazati u tom naslovu Kikić njim samim, jer se time nedovoljno potcrtava autonomnost Kikićeve građe, a taj pisac se bavio i slikarstvom, što potvrđuje i njegova mala pjesma sačuvana u rukopisu sa crtežom posavskog starca koji čuči pored stihova. Jasno, morao bi se upotrijebiti sav sačuvan fond Kikićeve ostavštine, gdje su rukopisi, već i zbog grafije, dragocjeni.”