DELIĆ, DINKO: BITI POKORAN BOGU OD ŽUTE ILOVAČE
DIWAN br. 2, 1999

Citat 1: str. 84
Kada u noveli "Carska noć" 1933. godine riječju anonimnog "druga" iznosi tvrdnju da: "moj bog je vjera u ono što neumitnim okretanjem velikog životnog točka dolazi", Hasan Kikić nesvjesno određuje ključni detalj drame odigrane u tkivu "lijeve" ( ali i "desne") inteligencije na prostoru bivše Jugoslavije od 1928. do 1952. godine[1]. Drame sa brutalnim posljedicama u životu ljudi toga prostora od označenog vremena do danas.
Jer estetičko (i metafizičko) pitanje kao kamen spoticanja u borbi za političku moć tehnokratske elite, što se, polarišući deklariše " lijevo" ili " desno", nisu, nažalost, gnoseološki problem utkan u civilizacijski code, već isparcelisan strateški prostor u kome se "Historija otkriva kao spas"[2]. Na ruševinama evropske kulture nakon prvog svjetskog rata tradicionalno kolonizirani južnoslovenski Balkan grca u potrazi za Identitetom. Raskršće trgovačkih i kulturnih puteva otprije zatvoreno sa zapada zbog osvajačkih pohoda Turske, biće izolovano i sa istoka otkud dolazi duh Revolucije i staljinizma.
Zato je Kikić pisac "između"[3] u svojim lutanjima od Krleže do soc. literature i novog realizma, iz folklornih motiva do u pragmatičnost[4], i s tematiziranja islama, bošnjačke tradicije i kulturne baštine[5] u "Putokazu" - do likvidacije Boga u liku Hajdinbega Vrsnića[6] koji zasluženo gine pod euforijom revolucionarnog ateizma. Taj nestabilni položaj Kikić duguje porijeklu bošnjačkog "urlapčeta" sa periferije života[7] koje umjetnički talenat doživljava češće kao kaznu nego kao dar:
"… lako je biti čudo od djeteta kad ne moraš već u sedmoj godini napasati tuđa goveda cijelo ljeto za jedne jedine gaće od ćetenije."[8]
Službujući po provinciji[9], i pored stalnog prisustva u književnom životu Zagreba i Sarajeva, nešto rjeđe i Beograda, on nije boravio u epicentru kulturne pažnje, a sigurnost, koju bi stekao u zrelim godinama kao etabliran pisac, onemogućila je smrt u borbi sa fašistima, dostojna ratnika koji je bitku počeo držeći se za pero i goveđi rep.
Kikićev stil bio je prepoznatljiv i provokativan. Sa biografijom američkog pisca kakvu je imao Stephen Crane ili Theodore Dreiser, iskušavajući život vlastitom kožom, pisao je o ljudima na dnu, o izrabljivanju, prostituciji i bijedi. U tekstu "Nekoliko svijetlih i nekoliko opskurnih imena u BE-HA literaturi" iz 1936. Kikić upoređuje Uptona Sinclaira i Kaimiju stvarajući duhovni most ka grupi socijalnih pisaca ("skupljači prljavštine"- The Muckrakers) iz koje izvire Sinclaire. Sa barbarogenijem američkog pisca u kome dominira proživljena invencija, a ne akademski nerv[10], Kikić je bio sirov, ali privlačan. Na tragu Jacka Londona[11], i Erskinea Caldwela zanimao ga je animalni sloj[12] ljudske prirode što se nagonima opire strukturi poretka (i tlačenju), a čezne za slobodom.
Domaća kritika uočavala je uticaje Maksima Gorkog[13], Emila Zole[14], Bertolda Brechta i Franza Junga[15] prateći Kikićev komunistički engagement, tako isto prema Krleži ili Cesarcu[16], ali estetska građa koju je pisac iz Gradačca sinestetički snažno zidao po papiru prevladava oktroisanu tendecioznost:
- A znaš li ti šta je to sifilis?
- Ne znam - kažem.
- To ti je gospodska riječ za ljubav.[17]
[Idi na vrh]