DŽANKO, MUHIDIN: "KRITIČKA TEORIJA" HASANA KIKIĆA
(Novi prilozi za kritiku provincijalizma u be-ha književnosti)
DIWAN BR. 2, 1999

Citat 1: str. 33

Bespoštedni kriticizam Kikićev, kako prema Humi, tako i prema drugim hercegovačkim književnicima, ne bi trebalo tumačiti samo kao puku eksplikaciju njegovih ordodoksnih ideologijskih stajališta, veće je kriticizam bio manir u južnoslovenskoj kritici iz 20-tih i 30-tih godina kojega su najvidnije reprezentirali Miroslav Krleža, A.B.Šimić, Miloš Crnjanski, Hasan Kikić, Ahmed Muradbegović. Mada su Kikićeve kritičke tekstove najčešće vezivali za Krležu (primjerice Jovan Kršić ili kasnije Staniša Tutnjević i vojislav Maksimović) čini nam se da je po svome kritičkom genotipu i književnome sanzibilitetu Hasan Kikić bio mnogo bliži A.B.Šimiću. I jedan i drugi prisali su svoje kritike osebujnim stilom što se uvijek kretao na granici incidentnog, sa jasnim namjerama da se beskompromisno nasreće na mediokritetski provincijalni tip književnosti kakv se nerijetko njegovao na Balkanu. Kao književnici i nadasve mladi i pomalo nadobudni ljudi, i Kikić i Šimić su prezirali tzv. sorbonarski tip kritike koji je po njihovu mišljenju bio opterećen usiljenim univerzitetskom akribijom i pozitivističkom pedentarijom. Kao egzemplar takvog kritičara Kikić je držao Jovana Kršića sa kojim je vodio nemilosrdne polemike (”Slučaj g.prof. dra Jovana Kršića”, ”Još jedan slučaj g. Jovana Kršića”). Istina, Hasan Kikić je u svojim polemičkim tekstovima često znao nastupati i kao ”uvrijeđeni literata” riskirajući da njegove beskompromisne kritike ponekada prijeđu i u lična razračunavanja sa pojedinim piscima i kritičarima. Ali to nikada nije bio početni niti krajnji cilj Hasana Kikića kao kritičara, makar se on nije upuštao u analizu ili interpretaciju tekstova pojedinih pisaca, već je prvenstveno nastojao kritizirati pojoložaj pisaca u društvu i njihovog angažman u formiranju intelektualne klime u sredini gdje su živjeli i stvarali. Zato je teško Kikićevu kritiku označiti kao književnu u strogom smislu te riječi, čak i tamo gdje se on upušta u interpretaciju književnih tekstova nekih pisaca (o zbirci ”Zeleni vitez” Desanke Maksimović ili o romanu ”Trokošuljnik” Milana Kašanina). Prije bi se moglo govoriti o tipu kulturološke kritike sa izrazitom negatorskom i ponegdje defetističkom tendencijom, što je u mnogim slučajevima prelazila mjeru dobroga ukusa i opće pristojnosti. Tako je za Kikića Desanka Maksimović ”ženka” ”sa mentalitetom kasabalinske udavače”, a njezina je pjesnička umjetnost ”zabarakadirana prema utjecajima iz života, bezživotna i beskrvna, ne predstavlja nikakvu literaturu”, dok je Milan Kašanin ”literarno impotentan” i kao takav poslužio je Kikiću da povodom romana ”Trokošuljnik” napadne kompletan ”beogradski Parnas”: Miloša Crnjanskog, Rastka Petrovića, Radeta Drainca, Dušana Jerkovića, Dragišu Vasića, itd. Nažalost, u svome beskompromisnom kriticizimu Hasan Kikić često nije znao povući granicu niti izbalansirati kritičke sudove, pa je u procjeni mnogih književnih imena i djela bio u krivu i potpuno neumjeren (primjerice o H.Humi, M.Crnjanskom, I.Adriću, A. Nametku, itd.). Ipak, Kikićevu negatorsku kritičku teoriju treba shvatiti i kao čin lične hrabrosti i drskosti da se kroz napade na općeprihvaćene književne veličine bespoštedno napadne i šiba provincijalizam u be-ha književnosti i kulturi općenito. Takvu vrstu hrabrosti i drskosti Hasan Kikić je posebno ispoljio u provokativnom tekstu pod nazivom ”Literarna fizionomija današnjeg Sarajeva”. U pokušaju da prikaže duhovnu sterilnost sarajevskog literalnog i kulturnog života u 20-tim godinama XX stoljeća Hasan Kikić je posegnuo za sebi svojstvenim kriticizmom i negiranjem svega što je iole značilo u književnosti ondašnjeg Sarajeva. Evo kako Kikić u najrigidnijim primjerima imenuje svoje literalne kolege:
”M.G. Ćurčić je samo beznačajan kroničar, otužan komediograf i nesocijalan pisac, čiji se sastavici ne dižu dalje od gimnazijskih”...
”B.Jevtić je skrahirani literater”...
”Andrić intelektualac novelist, rezignovan kronik razmišljanja u Mariborskoj tamnici (Ex Ponto) i precijenjen reporter”...
”I. Samokovlija je stari usnuli pisac dječijih pjesmica”...
”J. Kušan nije nikakav pjesnik”...
”J. Palavestra je pisac veoma rđavih novela”... itd.
[Idi na vrh]