KAPIDŽIĆ-OSMANAGIĆ, HANIFA: ŽENA U KNJIŽEVNOM DJELU HASANA KIKIĆA
Kikićevi susreti, 2000
(Pročitano na Svečanoj akademiji XIX Kikićevih susreta u Gradačcu, 24. IX 1999.)

Citat 1: str. 97
Lirski momenat poezije vezan je za Kikićev doživljaj i za njegovu viziju žene. Midhat Begić je nezaboravno strukturirao Kikićevu “dobrotu bivanja”, važnost pojma dobrote, kao kada tog djela. Na toj liniji ističem ovdje čestu upotrebu supstantivirane riječi “dobra”, tamo gdje bismo očekivali “draga”, ljubljena, voljena, i u istom značenju. Dobrota se kod Kikića ispostavlja i kao etička i kao estetička oznaka, kakav je slučaj bio na primjer kod Apollinairea (u testamentarnoj pjesmi Lijepa riđokosa, pjesnik kaže: “dobrota ogromni predio u kome sve šuti”, da bi definisao svoj pojam jedne nove umjetničke estetike koja je, umjesto auditivne postajala vizuelna!). Upotreba riječi “dobra” (pridjeva ili imenice) za voljenu ženu kod Kikića ukazuje na miješanje i naporednost etičkog i estetičkog principa: a oba su tu u službi oduhovljenja i sublimiranja fizičkog. Kikićeva “dobrota”, u ovom posebnom smislu, u stvari je oduhovljenje čovjekove seksualnosti.
I u poeziji, kao što će to biti u čitavom djelu, Kikić sjajno predočava putenost. Uz takve opise, “dobra” se označava kao kerektiv, sublimirana ljudskost nečega što je moglo izgledati, a i bilo, samo nagon. Ljubavi se Kikić obraća kao “jedinoj dobroti u drugom grijehu” (Java tvoja, I). U pjesmi ovog prvog, koji obnavlja prirodu je:
“Oj, omladi duša od sunca
de, da se obijesno grlimo...”
Mjesečev, međutim sugeriše:
“de, da ti dobro poljubim čelo
na ovoj božijoj bjelini”.

Citat 2: str. 98
Radi se o Kikićevim pripovijetkama koje je književna kritika često, a nedovoljno tačno, nazivala folklorističkim. Te pripovijetke nisu folklor jer su književnost, a folklorno je samo sadržajni pod-tekst književnog. Danas bismo, međutim, i taj ne-književni, stvarnosti aspekt adekvatnije nazvali antropološkim. Književnik Hasan Kikić je u ovim pripovijetkama neka vrsta antropologa amatera , koji strukturira, u jednoj zadatoj sredini, i jednom datom vremenu specifičnosti onoga što je Claude Levy-Strauss nazivao “razmjenom žena” u jednom društvu. Ta je “razmjena”u sredini iz koje Kikić potiče u velikoj mjeri nepravedna prema ženi, pa je opis običaja vid značajnog implicitnog Kikićevog spisateljskog angažovanja. Kikić će u relativno malom broju ovakvih pripovijedaka slikajući ih in medias res, kao što i priliči kratkoj formi, pokazati ljubavne običaje u posavskim i srednjobosanskim bošnjačkim selima i varošicama, pravila koja ih regulišu, a koja su kruto patrijarhalna, kakva je uloga roditelja, ali u prvom redu oca, kakva situacija mlade generacije, i mladića i djevojaka, jer nije ista, a u prvom redu kakav je položaj djevojke za udaju, u principu veoma mlade i koja o životu još veoma malo ili ništa ne zna. Mladi su oštećeni takvim pravilima, ali sutuacija žene je katastrofalna, i stoga će Kikić, koji ne prihvata nepravdu, izabrati da nju opiše, čak i tamo gdje se čini da nije žena u fokusu piščevog interesovanja: tada možda još i najubjedljivije, jer strašno je da djevojka ne učestvuje u odlukama i situacijama koje rješavaju njenu ljudsku i žensku sudbinu.

Citat 3: str. 99
Djevojka je vrijednost po sebi, ali nije vrijednost za sebe. Stvari i odnosi rješavaju se bez nje. To je osnova za neuspjeh i sumornost odnosa i življenja, za dugotrajne, cjeloživotne tihe nesreće. U ekstremnim slučajevima to je potka za tragediju. Struktura odnosa je ta koja porađa tragično, a ono je ili latentno ili akutno. Karakteristika ovim, “antropoloških” Kikićevih pripovijedaka, koje se bave ženskom sudbinom, u tome je što u prvi plan stavljaju ekstremne slučajeve: mada portretiraju ženske likove, oni su prije tipovi koji nose određene iznimne situacije. No u strukturalnom smislu, iznimka ima jednaku vrijednost kao i pravilo i jednako karakteriše jedan svijet. Pogotovo je to zakonomjerno u književnosti, svijetu fikcije i sugestije.
Karakteristične za ovakvo predstavljanje žene su “ljubavne” pripovijetke ovog perioda Kikićevog pisanja, ali i neke druge, koje je kritika smjestila u drugačije pretince. Žensku situaciju slikaju pripovijetke kao “Kraj pušnica” (prva objavljena Kikićeva pripovijetka), “Jamakov naseljak”, “Omerdići”, “Kopile”, “Za tarabama”, “Bogobojazna”, “Djevojačka priča”, i druge još. Moglo bi se reći da sve one slikajući sunovrat žene, projiciraju kriznu etapu u razvitku jednog društva. U “Omerdićima” i “Kopiletu”, žene se i fizički sunovraćuju u rijeku i utapaju, jer drugog izlaza iz svoje situacije nemaju. Pisac u ovoj fazi svog pisanja ne definiše kakav on izlaz vidi. Ali tekstove struktuira tako da čitalac ostaje zatečen i zamišljen. Zatim indigniran. Za Kikićevog savremenika to je mogla biti baza njegovog eventualnog angažmana za promjenu reda stvari i odnosa.

Citat 4: str. 100
Tragična potka običaja, koja će se razriješiti u sumornoj svakodnevnici vegetiranja i ustaljenosti uzdiže se u dvjema pripovijetkama, u “ Omerdićima”i “Kopiletu”, do prave tragedije. U “Omerdićima” otac “malog Suljeta” kao da u sinu ponovo proživljava svoju mladost i odgaja ga tako kao da mu je sve dopušteno. Kad mu se dopadne djevojka iz drugog sela i koja ga neće, otac je taj koji odlučuje da je treba oteti, najviše za inad selu u kome djevojka živi i u nadmetanju s njim: jer sve je uvezano ličnim ili seoskim inatom i inadžijskim shvatanjem ponosa, “hrza i obraza”. Djevojka neće Suljeta, momci iz sela takođe bi lijepu djevojku zadržali u selu, sramota je da im je otmu. Otac djevojčin bi i pristao da je da, ali niko ga i ne pita, jer junačnije je oteti:
“Golaću nije bilo baš posve ni krivo, ali volio je da su je zaprosili. On bi je dao, pa htjela ona ili ne htjela, ko bi je još pitao! Zar se još i ženskinje pita za nešto!?”
Duda je dakle oteta, svadbena svetkovina traje danima, u uski sobičak već nedjelju dana zatvaraju je obnoć sa "malim Suljetom”, a obdan dvori selo koje dolazi da je vidi. Kada se napokon pođe i kadiji, idu bez nje da je vjenčaju, jer mogla bi putem uteći, mada je već “obilježena”, kao ovca: “Kad ovcu obilježiš lahko ju je poznati u krdu, znam ja, znam”, prosuđivao je otac Omerda. Kad uspije izaći iz sobička u dvorište, na čistinu, Duda, bez ikakvog predumišljaja bježi, osjećajući samo da tako živjeti kako je od otmice prisiljena, neće moći. Omerdići organizuju za njom potjeru, pravu hajku, kao na životinju, pale očevu kuću a oca joj gotovo linčuju. Duda se mođutim sklonila na drugom mjestu, - jer zna da bi je otac “zaklao” da se vratila kući!, ali potjera pristiže i ona bježi niz selo i skače u rječicu Garavac, koja valja balvane sa planina. Potjera će je stići, ali mrtvu. Capinaši će je ispod sela zakačiti capinima i izvući. Duda nije imala drugog izlaza iz ropstva koje se na nju sručilo. Sulje je nedozreli mladoženja, a sazreli podgajani nasilnik, koji ni jednom osobinom nije umio da se približi djevojci. Kikić ga stalno naziva imenom koje označava neutrum i nedoraslost, mada ne i mladost: on je “malo” a ne “mlado” Sulje! A momak treba da bude krupan i izrastao! Priča raste od očevog milja i uživljavanja u sinovljevu ulogu, progredira kroz rast nasilja, do kelektivne hajke i efektivnog linča.

Citat 5: str. 101
Nesretnu Dudu će možda neko u selu, u tišini, i požaliti. To se mođutim nikako ne može desiti Mejri Hopikinoj, iz pripovijetke “Kopile”. Kada opisuju sazrijevanje tijela i opasivanje snagom, Kikić to čini kod oba pola i takvim oznakama prosijeva cijelo djelo: ali kao da žensku stasalost i prenapeto bujanje zahvata iz veće dubine i sa tananijim razumijevanjem. U ovoj pripovijetci Kikić napoređuje takvo šikljanje snage i ljepote sa nevinošću ljubavnog čina, do koga dolazi spletom okolnosti, kada događajnost neosjetno zamijeni sanje. Mejra pomaže u očevom mlinu, napravljenom na rječici Ražljevac i kupa se u vreloj noći u njoj. Za seoskog momka Hajdara, koji se zanio Mejrom, to se vile kupaju u virovima. Kikić sugeriše da je ljubavni spoj proizvod čuda prirode, a njegove ličnosti ni te noći ni kasnije kada mladi – samo jednom – progovore o njemu, jer djevojka očekuje dijete, nemaju ni sjećanje ni osjećanje grešnosti. Ali na razini krute stvarnosti posljedice će snositi samo djevojka. Kikić i ne pokazuje šta se dešava sa mladićem, u svakom slučaju on za Mejru neće ništa učiniti, njegova spoznaja ljubavnog događaja ne prelazi iz domena vilinske noći u dnevnu seosku stvarnost. Selo takođe ne razmišlja ko bi mogao biti muškarac, djevojka je ta koja je zatrudnila, kuga je u selu i treba je drastično zatrti. Selo treba da kamenuje i grašnicu i njeno kopile. Mejra, kao i Duda, bježi pred hajkom, baca dijete u vir Ražljevca, a onda i sama skače za njim. Noć vila pretvorila se u noć vještica.
Duda i Mejra su tako najtragičnije Kikićeve junakinje iz pripovijedaka iz seoskog života, prikazane na samom užarenom vrhuncu njihovog stradanja i nesreće. Ni bjegunica, ni djevojka-majka ne smiju ostati u životu, kao ni tek rođeno Mejrino nevinašce. Duda i Mejra su oni ženski likovi u Kikićevom pripovjedačkom svijetu kojih se čitalac najduže sjeća.

Citat 6: str. 104
U provoj fazi Kikić se bavio mladom ženom pred njen ulazak u život, što je značilo pred osnivanje vlastite porodice. Tu i tamo se u tim pričama nazirala i starija žena, majka djevojčina ili mladoženjina, obavezno označena tako: kao “stara”. A takva “stara Hanija” nije možda imali ni četrdeset godina! Ona je imala pravo na neko poštovanje u vođenju kuće, nešto udjela u odluci o sudbini djece, uvijek međutim iza muževe riječi, poslije njegovog izbora, dajući savjete i bojažljiva mišljenja, koja se uglavnom nisu ni uzimala u obzir. U novoj fazi pisanja žena kao jedinka Kikića praktično ne interesuje, ona se nazire kao supruga i majka, ona koja otkako se udala stalno rađa, ali i sahranjuje djecu i rađa novu. U romanu iz radničkog života Ho-ruk, vide se tako žene capinaša, projicirane u pozadini, uz djecu i preskromnu, teško zamišljivu materijalnu situaciju:
“A te njihove žene, te njihove mršave i kržljave ženke, one su tako pokorne i blage, one se tako marno i savjesno plode. Djeca ta njihova u lanenim košuljicama do pod koljena i redovno slinava, o, ona su tako vjerni nasljednici i pažljivi gojenci. Vidičani, žene, djeca, daleko i daleko su njihova lica uvijek iste boje, željenja jedna te jedna: kuća da ima brašna i loja, djeca košulje do pod koljena sve do četrnaeste, žene lanene gaće po košuljama...”
Žena sada nema više pred sobom nikakav izbor, život je zadat, ona voli svoga muža i željno ga iščekuje da jedan dan sedmično provede uz porodicu, ona se hrabro bori zajedno s njim da se porodica održi, ali na društvenom planu od nje ništa ne zavisi: ostavivši je u nepersonalizovanoj množini, Kikić fokusira položaj radnika, kao dijela klase, ne baveći se ni njima kao ličnostima. Ho-ruk je muški roman iz života radničke klase tridesetih godina u Bosni.

Citat 7: str. 106
Ali ženskost, ženska strana svijeta i života, razmišljanja, poređenja, osjećajnosti – živi u Kikićevom djelu, do kraja, u njegovom stilu i jeziku, u njegovim književnim procedeima. Pisac Kikićevog naraštaja i njegove stilske formacije rado poseže za stilskom antropomorfizacijom prirode. No karakteristično je da je takva figuralna antropomorfizacija kod pisca Hasana Kikića najčešće ženska, dakle andromorfna. Njegova priroda je žena i djevojka, kao što je i njena ljepota izjednačena sa ženom. Na ovom nivou Kikić će rado i stalno govoriti o ljepoti, ljepoti žene-prirode. Jer u ovom trenutku nema više potrebe da insistira na etičkom kao kerektivu u odnosu na nagonsko, pa se estetički uvid razvija neometano, u svoj svojoj punoći. Ljepota se imenuje kao takva. Ne više kao dobrota. Među brojnima, evo navoda iz centralnih dijelova romana Bukve:
“Ona dolazi polako, na prstima uzlazi uz bregove, promiče pored živica, puže kroz potoke, polako, polako, i niko je ne vidi, obiđe kukuruzišta, penje se na voćke, narumeni svaku jabuku redom, a šljive oboji u plavo kao nebo...
Jesen i ljepota. Ona se smije kao djevojka, ona je raskošna, ona je obilata kao jedra ženska njedra, ona je rumena i vesela, sita razdragana, sita pijana, ona se rakoli, ona je rasipna i prezasićena. Ljudi je vole kao što se vodi obilje...
Jesen dolazi polako, uspuže uz staze, popne se na svako drvo u Malićkoj, obojadiše lišće najprije žutom limunovom bojom, onda rumenožutom, a zatim otkida list po list i polako ga spušta na tle. Poslije počne neprimjetno otresati granama bukava a lišće pada u slapovima.
Jesen i obilje.”
Kikićevom intimnom, dubokom, implicitnom ili na razne načine ekspliciranom angažmanu za ženu po jačini intenziteta odgovara u njegovom djelu još možda samo njegov angažman za Bosnu. “Život je vječan ali vječna je i Bosna” (Ho-ruk). Bosna se kod njega uvjek, negdje u daljini, “preko široke Save modro (plavi)”. Ona je uvijek vezana za njegovu sliku idile, u poeziji kao i u prozi, kao i za “dvoglasno ravno” pjevanje. Bosna je i ljepota. Jesen i ljepota. Žena – jesen obilja i Bosna. Eto za tu Bosnu, kao i za tu ženu, trebalo se i boriti i pisac Kikić se strasno, u svom vremenu, uporno i uspješno borio.

[Idi na vrh]