Citat 1: str. 321-322
Nisu donašnji sarajevski književnici ni neproduktivni – naprotiv: tu bi se moglo govoriti čak i o hiperprodukciji, nisu ni jednostrani; svaki se od njih bavi bar sa dva literarna roda, nisu ni nesocijalni (bukvalno rečeno!) – imadu literarnu organizaciju koja se zove Grupa sarajevskih književnika ... ali jesu nešto mnogo gore: nesposobni su da pruže svojoj publici bar jedan prosječan literarni časopis. Da današnje Sarajevo, za svoje prilike, ima mnogobrojnu čitalačku publiku (da me se ne razumije krivo tu mislim sve one koji čitaju sarajevske literarne produkte) dokaz je što u njemu egzistira 7-8 mjesečnika i polumjesečnika, koji, što je, uostalom, pohvalno, imaju literarnih ambicija, ali žalibože, one ukoliko ne postaju bolesne – ostaju samo ambicije, prazne i neskromne. “Pregled”, koji se proklamuje kao “jedina moderna revija u Bosni i Hercegovini” i u kojoj su izražena literarna i kulturno-socijalna nastojanja ovih krajeva, a koji je prošle godine na momente i značio nešto, ne znači danas u cijelosti ništa – radi uredničkih nesposobnosti svojih urednika, i zbog nemanja literarnih lica u Sarajevu, što ćemo vidjeti iz daljnjeg.

Citat 2: str. 322-323
Bosna i Sarajevo imaju: T a š l i h a n, koji se iz petnih žila upinje da u svojim izblijedjelim salonima očuva aristokratski ton, b e g o v a t, koji se srozao jer je živio na jednoj sakataj ekonomskoj strukturi, zapravo na ekonomskoj nestrukturi kao kakav gojazni patrijarh, koji je mrvičio svojim kmetovima – srozao se do prosjaka, hamalina, i uličnih smetljara, sa svojih tepihovanih čardaka; o s l o b o đ e n e k m e t o v e, koji su ostali s potleušicima, s nekoliko volova i krava, s punim hambarima i bez bogova smrknuta oka; p r o l e t a r i j a t, koji je sastavljen dijelom iz begovatske i aginske služinčadi, dijelom od drugih manuelaca, koji je kao i uvijek nezadovoljan, koji je kao i kmet vidio begovatsko srozavanje i vaspitao se na njemu socijalnije negoli ma u kojoj drugoj školi života. Pored jezika, kojim bosanski i intelektualac i manuelac tako zdravo barataju, pored jednog karakternog i mentalnog osobenjaštva, koje je zaoralo vjekovno borbena i krvava prošlost, najposlije u poslijeratnoj rekonstrukciji društvenih formi i normi, život široke Bosne kondenzovane u svim oblicima u Sarajevu je temperamentno bilo socijalne krize.

Spomenute godine 1682. Sarajevo je bilo koliko i danas, 80.000 stanovnika. Od to 80.000 njih je možda samo 80 bilo sitih, a ostali su bili gladni. Glad i kuga su sestre. Ili posestrime. Narod je krepavao. U zraku je bilo zagušljivo. Crijeva su krvarila. Jedno je dijete odgrizlo materi sisu. Možda i stotinu i jedno. Ljudi se ubijali po sokacima čim je prvi mrak pao. A žita je bilo. Mesa je bilo. Magaze su bile negdje sakrivene a povrh svega toga eferi su bili dobro naoružani a narod goloruk, gladan i bolestan.

Hasan Kaimija je pjevao pjesme. I savjetovao je tim istim gladnim golokrakim i gologuzim i zakuženim ljidima da ne puše duvan.

Ne nemojte se trovati
lulu, kamić kopati
odstranite se tutuma.

Imate život i imate literaturu. Hasan Kaimija sudjeluje i u jednom i drugom. Čovjek je tvorac i historije i literature. Od tada pa do danas je proteklo dvjesta pedeset godina. Hasan Kaimija nije bio obrazovan literata. On nije znao povezati ono bitno u životu sa literaturom mada je instiktivno naslućivao to bitno. On, napokon, nije imao ni talenta, on je sricao “mjesta” sa “dosta”, “Kotor” sa “Todor”, a “Todor”, sa “tor”, ali on je bio za one prilike, za prilike god. 1682. i za Sarajevo više nego sve to, on je bio vođa gladne, prezrene, kozičave, biginjave i kugom zaražene sirotinje. On je s njom ubio Omer-efendiju za njegovim kadijskim stolom i izbacio ga izmrcvarena kroz prozor na ulicu zato jer nije dao da se ključevi ne išću, on nije znao da se bolji život ne može izmoliti u kadija i sultana, zato je pisao hrđave didaktične pjesmice. Literatura nije nikad bila svemoćna, ali nikad nije bila ni posve nemoćna. Ma u kojoj mjeri i ma sa kakvom sugestivnošću, ona je uvijek odgojno djelovala. Ono pak što literatura nije bila (ili neće biti) u stanju svojom jalovošću da u izvjesne dane učini, učinili su (ili učinit će)ljudi. Pa jer literatura kao izolovana nematerijalna snaga neće nikad promijeniti poredak stvari, to je i tada važnije koliko je neko borac nego pisac. S toga razloga je Hasan Kaimija svijetlo ime u be-ha literaturi, meteor koji je zasvijetlio i u nehistorijskoj be-ha historiji ostavio trag. Hasan Kaimija je bio prognan i u prognanstvu je umro.

Citat 3: str. 340
Činjenica je da su se u Bosni tri četvrtine XIX stoljeća sakupljale narodne pjesme i pripovijetke i učio i pjevao i slušao deseterac o Mustajbezima i Taletima i da se po uzoru trećerazrednih francuskih pisaca versificiralo u srokovima i verslibriralo i pisale otužne romantične izmišljotine o Marama, Fatama i Šefkama, a uporedo sa svim tim u be-ha stvarnosti vršile se najbestijalnije političke i okupatorske makinacije od bečkog dvora i domaćih kulaka i skorojevića koji su se preko leđa radnog naroda penjali do najviših položaja i intimno prijateljavali s dvorskim kamarilama i iz Beča donosili spomen-štapove i spomen-prstenove sa inicijalima F. J. I. i njima se dičili na krsnim slavama i pučkim svečanostima. Uporedo s tim su Kalay i Burian nastojali da od Bosne načine ono isto što su Turci već bili načinili, uporedo s tim je Kalay podigao Zeničku kaznionicu i u njoj primjenjivao “progresivni sistem popravljanja kažnjenika”, uporedo s tim se “bošnjakovalo” i “srbovalo” i “hrvatovalo” i na račun toga pljačkalo, kralo i otimalo, a uporedo još i s tim godine su prolazile i kroz njih se vukla takozvana narodna kultura kao jalova kravetina, a oči bogougodničkih i lojalnih be-ha građana i inteligenata (a svi su oni bili Halayevi “heilige” i Burianovi “bessere Elemente”) napasale su se halapljivo na vatiranim sisama koncelitskih i oficijalskih gospođa, a u literaturi se pisalo o džemadanima i tkanicama i šamijama i šargijama i kako “zvijezde padaju” i kako je “lijepo u komšije zlato: kad govori kao da golub guče, kad se smije ko da sunce grije” a uporedo još i s tim po svim srednjim školama i pred-onda, i onda i iza-onda učena gospoda profesori su pričali da je “književnost ogledalo života”.
[Idi na vrh]