Citat 1: str. 113

Kada se u književnosti pojavio, kao dvadesetdvogodišnjak, 1927. godine, kratkim prozama i pjesmama, Hasan Kikić, je bez obzira na njihovu, u početku, romantičarsku i prosvjetitljsko-folklorističku potku, iznenadio zvaničnu književnu kritiku, koja, ne ulazeću u njenu valjanost i ispravnost, nesposobna da pronikne u Kikićeve tematske (idejne) stavove, veću pažnju obraća na ekspresivnu stranu Kikićevih ostvarenja negoli na same poruke njegovih djela, nabijenih novom tematikom za razliku od dotadašnjih književnih pojava sredine u kojoj je živio i djelovao.

Citat 2: str. 114-115

Početne slabosti Hasana Kikića, reflektovane u samom djelu dosljednom primjenom ekspresivnog realizma kao umjetničkog prosedea, kada više opisuje nego što analizira stanje bosanskog sela, ubrzo postaju prevaziđene njegovim ubjeđivanjem da je svrha literarnog rada jedino u rekonstrukciji društvenog uređenja. Najbolji primjer za to Kikićevo sazrijevanje jesu njegove pjesme u koje vodi motive vitalnih problema svakodnevnog života i koje, međutim, vjerovatno zbog toga što mu je prozni oblik pružao više mogućnosti iskazivanja i dubljeg prilaza problematici života bosanskog sela između dva rata, prestaje da piše poslije 1930. godine, kada se nekako istovremeno oslobađa dotadašnje privrženosti jednoj vrsti religiozne mistike. Kasnijim svojim kapitalnim ostvarenjima – P r o v i n c i j a u p o z a d i n i, H o – r u k i B u k v e - kada je obogaćen novim naučnim saznanjima, stao na stranu radničke sklase, Kikić analizira, naučno i dokumentovano, probleme ljudske nepravde i nejednakosti, izjednačavajući se s ličnostima o kojima piše, iznoseći brutalne slike bijede, kao negacije građanskog, kapitalističkog društva. Nije ni potrebno naglašavati kakve su tematske novine (s oštom kritikom društvenih odnosa u BiH) označile ova Kikićeva djela, isto kao i stilske inovacije u bosanskohercegovačkoj književnosti sa sarkazmom i groteskom kao omiljenim pjesničkim firugama, te unošenjem “brutalnih činjenica” kako u originalnim ostvarenjima tako i u njegovim kritikama i teorijskim napisima. Upravo nas u ovom trenutku i interesuju, bez obzira na estetske ocjene Kikićevog umjetničkog izraza, ona mjesta u njegovim književnim djelima u kojima poput bujice usavršava izraze naturalističkog ekspresionizma, budući da njima najautentičnije slika stvarni život svojih junaka: napaćene mase (kolektiva) u pokretu.

Citat 3: str. 116-117
Kikićev publicistički rad u P u t o k a z u, glasilu revolucionarne orijentacije, namijenjenom “naprednoj, duhovnoj orijantaciji Muslimana” ostaje kao trajno svjedočanstvo njegovog živog bavljanja društvenim, kulturnim, te književnim problemima svoga vremena – ličnim napisima pod pseudonimom Alija Korjenić, izborom tema i okupljanjem naprednih saradnika kao što su Zija Dizdarević, Safet Krupić, Skender Kulenović, Rizo Ramić, Derviš Imamović, Hamid Dizdar i drugi. Ne ulazeći u detaljniju razradu socijalne tematike kao političkog programa lista sa bitnim oznakama kritičkog posmatranja aktuelnih zbivanja i tradicije u društvenom i kulturnom životu Muslimana Bosne i Hercegovine, na ovom mjestu ističemo Kikićev udio u formiranju književne orijentacije lista, koja služi kao nadopuna (potvrda) u razmatranju socijalno-političkih pojava i tema.
[Idi na vrh]