POGAČNIK, JOŽE U SOCIJALISTIČKA MISAO I KNJIŽEVNOST U BIH IZMEĐU DVA RATA: ZBORNIK RADOVA
1985, Sarajevo

Citat 1: str. 68
Za zbilju o kojoj govori H. Kikić značajne su dvije odrednice: uspoređena je s aždajom, a pojedinac u njoj može živjeti samo životinjskim (bestijalnim) životom. Ta objekcija ima svoju osnovu u klasnom i socijalnom uređenju svijeta koje dovodi do svojevrsne inverzije u osjećaju egzistencije. Kikićevi su junaci stoga samodjelatni u svojim “životinjskim” funkcijama (jelo, piće, spolnost), dok se u ljudskim funkcijama osjećaju kao životinje. Inverzija se sastoji u tome što životinjsko postaje ljudsko, a ljudsko životinjsko, a o tome je, kako znamo, već K. Marx zapisao slijedeće: “Jelo, piće i rađanje itd. jesu, doduše, također prave ljudske funkcije. Međutim, u apstrakciji koja ih dijeli od ostalog kruga ljudske djelatnosti i koja ih čini posljednjim i jedinim ciljevima, one su životinjske”. Kikić te odrednice, dakako ne uzima kao nepromjenljive količine; njegovi likovi ispunjeni su snom o osobnoj sreći i materijalnome dobru. Takvim snom oni u predodžbi i čežnji transcendiraju svoju istinsku situaciju i time inauguriraju u nekome budećem danu ostvarenje bratske zajednice ljudi. Tom je odrednicom Kikić pristao na posebno načelo percepcije svoga predmeta i na poseban kriterij selekcije čiji je rezultat i u izdvojenom interesu koji nije primarno interes priče nego interes pripovjedača.

Citat 2: str. 70
Taj je interes prisutan u normama kojima pisac ovladava raznolikost pripovjedne građe. Stvarnost koja ga jedino zanima jest vanjski i unutrašnji život pojedinca, ali pojedinca koji je istaknut predstavnik socijalne grupacije. Kikić se usredotočio na egzistenciju takozvanoga “malog čovjeka” koji, u pravilu, pripada seoskom proletarijatu. Viši su socijalni slojevi sadržajno neznatni, ali svojom funkcijom (klasni neprijatelj i idejno-estetski kontrast) odgovaraju zahtjevima estetike socijalnoga realizma. Likovi različitih begova (=gospodara) postavljeni su u odnos prema društveno nižim slojevima, a od samoga početka prati ih piščevo htjenje da iz pokaže kao moralno destruktivne. Njihovom tematizacijom pisac izriče istinu da je oko zakona uvijek lice vladajuće klase. Gospodar je osigurao vlast nad izrabljivanim slugom pomoću države koja prisilom održava društveno-ekonomski red.

Citat 3: str. 71
Kikićevo shvaćanje svijeta i čovjeka izrasta iz premisa kakve je oblikovao pozitivizam (materijalizam) u XIX vijeku. U tome je učenju relevantna samo ona zbiljnost koju je moguće čulno spoznati; čovjek je dio takve zbilje koja ga unaprijed određuje svojim biološkim, fizičkim i socijalnim zakonima. Suština je čovjekove prirode čulnost, i senzualističko postavljanje čovjeka izraz je prirodnih tokova od kojih je zavisan i od kojih je sazdan. U toj je senzualnosti utemeljena i čovjekova težnja ka sreći i kruhu. Tu premisu treba, ipak, odmah nadopuniti. Kad bi Kikić, odnosno socijalni realizam, ostao samo na ideji o senzualizmu, njegov bi put logično vodio u mehanicizam, naturalističku grubost i amoralizam. Socijalni realizam tu mogućnost blokira jednom drugom fundamentalnom premisom po kojoj je dobro apriorno usađeno u ljudsku bit. To znači, dalje, da su sreća i kruh za čovjeka fundamentalni pojmovi; i u jednom i u drugome dolazi do ostvarenja čulnih potreba, prohtjeva i čežnji, a korektiv je toga procesa stalno prisutan etos. Kikićevi likovi nisu suočeni jedino s traženjem sreće i kruha, većina njihove fizičke egzistencije prolazi, naime, i u borbi sa zlom. Kategorija je zla u tome svijetu slijedeći ključni pojam. Zlo ne dolazi iz metafizičkih korjena nego je sastavni dio čovjekove biti. Bilo bi netočno kad bismo Kikićevu misao interpretirali kao suprotnosti između dobra čovjeka i ružne socijalne stvarnosti. Socijalne je prilike, naime, stvorio čovjek, stoga zlo što ga primjećujemo u društvu mora biti sastavnica ljudske biti. Na taj smo način došli do prividnoga dualizma u gledanju na čovjekovu bit; prividnog iz razloga što je Kikić uvjeren da je samo kategorija bobra čovjekova supstanca, dok je kategorija zla tek njegova akcidencija. Zlo se širi u društvo i recipročno utječe na njega: ili povećava količinu zla u čovjeku ili onemogućava ostvarenje dobra. Kikićevi tekstovi sistematsko su raščlanjivanje upravo ovakvih tematskih krugova. U svakome od njih postoji nepokolebljiva vjera u povijest, a ta je šansa središnja dimenzija socijalnorealističkoga pogleda na čovjeka.

Citat 4: str. 72
Umjetnik voli svoje junake kao roditelj djecu, bez obzira na njihove moralne odrednice. Kikić, a s njim i većina “socijalne literature”, u tome je smislu programiran: on jedan dio svojih likova voli, a drugi mrzi. Kriterij je te dvojnosti ideologija koja kroz literaturu stvara projekciju svojih animoziteta; građanska se mržnja prenosi i na stvaralačku razinu zbog čega umjesto ličnosti na scenu stupaju leševi, automati i ideologemi. Profesionalna (stvaralačka) ljubav ne isključuje građansku mržnju, dapače, ona dozvoljava čak jednu paradoksalnu činjenicu: odgovarajući su likovi mogli biti mnogo gori, ali umjetnički živi.