RIZVIĆ, MUHSIN: BOSANSKOHERCEGOVAČKE KNJIŽEVNE STUDIJE
Sarajevo, Veselin Masleša, 1980

Citat 1: str. 382-383
A kao neposredan dokaz da su ga bosanskohercegovački pisci neprekidno, u svim tim etapama, smatrali svojim, pokazuje se kritika, koja sa zanimanjem i pažnjom prati njegov rad i svrstava ga, najprije, u tok muslimanskog književnog stvaranja, kako onog sa građanskom tradicijom tako osobito onog sa naprednim, socijalnim usmjerenjem; zatim, u tokove bosanskohercegovačke književnosti, one koja se formirala oko Grupe sarajevskih književnika, a kasnije one koja je sa klasnim i političkim obilježjem i aktivističkim angažmanom djelovala u okviru pokreta socijalne literature. Bitno književno i generacijsko pripadništvo Hasana Kikića i osjećanje književno-ideološke svojati prema njemu pokazuje, uostalom, i nekoliko bosanskohercegovačkih almanaha u kojima se na uglednom mjestu nalaze i njegovi prilozi.

Citat 2: str. 391-392
Svoja vlastita kritička shvatanja prema piscima bosanskohercegovačke književnosti sam Kikić je na drugoj strani ove književne tezulje, zajedno sa Novakom Simićem, izražavao sistematski od početka tridesetih godina, idući linijom krležinske revizije njihova historijskog položaja i suvremenih značajki. Pri tome je za pisce iz prošlosti, pri ocjenjivanju njihova stvaranja i historijskog mjesta u knjiženosti i društvu, primjenjivao isključivo socijalno-klasni kriterij, dok je u djelima suvremenih pisaca otkrivao težnju odvajanja od života pod izlikom stvaranja čiste literature, odbijanje tendencije koja da ne priliči pravoj poeziji, nastavljanje forklorne sevdahlijske tradicije i feudalnoistočnjačkih nostalgija u zaoštrenim društvenim prilikama, te stvaranje poetike “pripovedačke Bosne”, po njegovu shvatanju, daleke od stvarnosti i namjerene psihološkom sugeriranju “nečiste krvi” i buću bosanskog čovjeka i prikazivanju Bosne kao “tamnog vilajeta” – sve ovo umjesto aktivnog prisustva društvene stvarnosti u književnom stvaranju za koje se on zalagao. I kod Kikića i kod Simića, kao pisaca sa književne ljestvice, ova kritika je u prvom redu bila upravljena na Grupu sarajevskih književnika kao društvo građanske idejno-estetske orijentacije, kakvim su ga oni tada smatrali, kojemu je u početku i sam Kikić pripadao i od koga se kao što je poznato, veoma rano odvojio.

Citat 3: str. 402
I njegova književna djela, i njegove kritike i polemike, i njegov urednički rad, kako se vidi iz ovakvog pregleda, snažno su oživljavali i podsticali književni život Bosne i Hercegovine, ne dajući mu da se ustoji i zamre, stilski ga i emocionalno izoštravali i idejno razlučivali, pa su stoga, sasvim prirodno, izazivali i podijeljena mišljenja o njemu kao piscu. Kada se naporedi žestina njegovih želja, patos njegove perspektive i dinamički intenzitet njegova stvaranja i djelovanja sa miljeom njegove književne suvremenosti, može se osjetiti kolika je motorna sila bila u njemu i kakav ga je stvaralački nemir ispunjavao, kakva nestrpljivost za ostvarenjem humane vizije koju je imao pred sobom, nezadovoljstvo sa suvremenim književnim prilikama, pri čemu je dolazilo do velikih razmaka u dinamičkim relacijama, u kojima je on prednjačio, a književna sredina ostajala bez daha ne mogući da stigne zanose njegova temperamenta i njegove književne mladosti.