RIZVIĆ, MUHSIN: KNJIŽEVNI ŽIVOT BIH IZMEĐU DVA RATA
Sarajevo, Svjetlost, 1980

Citat 1: str. 53-56
U životu Grupe sarajevskih književnika razdoblje započeto godinom 1936. predstavlja vrijeme previranja oko Grupe i u njoj samoj, intenzivnijeg osporavanja književnog značaja i idejno-estetske vrijednosti djela njenih članova, napada na ovo književno društvo i njegovu ulogu u suvremenoj društveno-političkoj stvarnosti. To je nova faza polemika i sukoba na društveno-političkom, i nacionalnom planu, i otvorenih konfrontacija u oblasti shvatanja književnosti i njene uloge u društvu. U polemikama su se našla i oba osnivača i estetsko-idejna stuba Grupe, Jevtić i Kršić, mada se je ovaj drugi još ranije bio odvojio od nje i iz “Pregleda” kritički pratio uspjehe i neuspjehe ovog društva i njegovih članova.
Možda je Kršićev prikaz nekadašnjeg učesnika u prvom almanahu Grupe Hasana Kikića Provincija u pozadini bio formalan izazov za konačno društveno-političko i edejno-estetsko razgraničavanje između pisaca marksističke orijentacije i Grupe sarajevskih književnika i njenog kruga, koje će započeti od tada da bi trajalo sve do pred drugi svjetski rat. Kršićeva kritika Provincije u pozadini nije bila do kraja nesklona Kikiću, čak mu je priznavala “talenat kakvih imamo malo u našoj današnjoj literaturi”, ali se nije mogla osloboditi jednog stava iz uvodnog eseja o “pripovedačkoj Bosni” u almanahu Sa strana zamagljenih, u kome je Kršić iznio jednu viziju poetike Grupe sarajevskih književnika i kritičke portrete njenih proznih pisaca, među njima i Kikića. U isto vrijeme pažljivo čitanje ove kritike otkriva da je ona sadržavala i jedno jevtićevo političko-nacionalno razgraničenje u uvodnim formulacijama Kikićeve motivike na kojoj je bitno zasnovana i ova njegova zbirka, sa aluzijom na političko-nacionalnu i društvenu polarizaciju starih i mladih, Grupe sarajevskih književnika i pisaca socijalne literature, u tridesetim godinama.
“Knjiga našeg mladog pisca Hasana Kikića (Provincija u pozadini. Beletristički ciklus iz rata. Zagreb, 1935. Nakladna knjižara Epoha), u kojoj je iznesena mladost one nesrećne generacije, koja, istina, nije u velikom ratu našla pušku, ali koju je u pozadini morila glad i ubijala u njoj svaku klicu telesnog zdravlja, može da opravda neveselost i ozbiljnost naših mladih pisaca, može, nadalje, i da bude ključ za razumevanje njihovih današnjih životnih pogleda” (podvukao M. R.), - pisao je Kršić i dovodeći senzibilitet Kikićeve generacije u vezu sa slučajem Branimira Ćosića, on je ilustrativno naveo Kikićevu prognozu koju je on u ovoj knjizi dao, u stvari kao klasno izoštrenje, u svojim drugovima čobanima k. u k. goveda: “Mi ćemo umirati veoma rano! Najprije ćemo bolovati od proširenih vena, onda od slabosti srca, dobićemo lako sve katare, počevši od trbušnog pa do katara očnih kapaka, patićemo od neuralgije, anemije... u tom kratkom životu kroz koji ćemo proći utvrdićemo to da je on prljav i gladan, i da smo mi, ovakvi kakvi smo, iznikli iz njegovih gadosti i nepravednosti, tako nepravedno i bačeni pod njegove noge samo radi njega samoga...”
Druga pretpostavka Kršićeve kritike bilo je isticanje književnog odvajanja Hasana Kikića od poslijeratnih bosanskih pripovjedača koji su, po njegovu već iznesenom mišljenju, “ostali na liniji Kočić-Ćorović” i “nisu mogli do kraja da slede” Ivu Andrića, za kojim su spontano pošli, “jer u suštini nisu shvatili njegova odviše fina psihološka poniranja u egzotiku “bosanskih motiva”, koji su kod Andrića bili uvek traženje da se pripovedački dade čudna umetnička duša našega čoveka u ovim krajevima, stilski i problemski gotovo uvek u okviru lokalnog i istorijskog.” Od ove većine bosanskih pripovedača Kikić se, kako ističe Kršić, odmah odvojio svojim stilom, u kome je bilo “jasne ekspresionističke dinamike”. Priznajući mu svježinu u izrazu, uživljavanje u “sitne dramatične konflikte našeg sela” i njegove “sudare s civilizacijom i s neminovnim procesom proletarizovanja”, i ističući kako je u stilu i u cijelom umjetničkom stavu ovog pisca bilo “nečeg sirovog, samoniklog”, Kršić je iznio svoje stanovište da je ovu ličnu notu trebalo razvijati i usavršavati, “ali joj ne menjati boju”. I tu je bilo književno-kritičko i idejno raskršće između njega i Kikića.
Jer, prema Kršićevim riječima, Kikić se nalazi “na veoma riskantnom putu da izađe iz svoga stila, iz svoje forme”. Dozvoljavajući ovom piscu pripovijedanje u mozaicima po ugledu na Ernesta Tollera, njemačkog marksističkog pisca antinacionalističke orijentacije, dopuštajući mu i neposredno vođenje svoga dnevnika, realističko davanje psihologije dječaka, i garniranje tog realizma “tzv. nedopuštenim riječima” po uzoru na Dnevnik Koste Rjabceva, Kršić mu je zamjerio, i ocijenio kao “sasvim suvišno i nepotrebno”, što, prikazujući svoju Posavinu, “kopira Krležinu Croatiu u panonskom blatu”, što “rat gleda Krležinim očima”, i što svojim rečenicama ritmički, sadržajno i stilski daje “krležovski vid” te po ugledu na ovog pisca u jezik svojih junaka ubacuje njemačke riječi i fraze. Ta krležovština prodire duboko u meso Kikićeve epike”, - istakao je Kršić zatvorivši tako oko ovog pisca kritički krug započet još 1928. u eseju Pripovedačka Bosna u vezi sa A. Muradbegovićem i V. Škurlom-Ilijić. Tu je Kršić pokazao ne samo kontinuitet književne odbojnosti prema Krleži i njegovu uticaju na bosanskohercegovačke pisce, već i dosljednost odvajanja ovih pisaca od idejnih društveno-političkih uticaja koji su do kraja dvadesetih godina zračili iz Krležina kruga na sve jugoslavenske napredno orijentirane književnike, pa i na Kikića, koji, nakon odvajanja od Gruge, osobito od jeseni 1932. često navraća u Zagreb, gdje se u društvu oko Krleže, Cesarca, Price, Šeferova usmjerava prema socijalnoj literaturi i marksističkoj ideologiji, sarađuje u “Savremenoj stvarnosti” i Krležinu časopisu “Danas”, što sve nije moglo ostati bez odjeka ni u njegovoj prozi ni u Kršićevoj kritici. Kršić mu zamjera što je u ovoj knjizi ulazio “u široku i apstraktnu analizu malograđanskog mentaliteta za koju još nije dorastao”, ali mu ne odriče realnost jezika i psihologije u razgovorima sirotih žena koje čekaju pred magazom za brašno, i čak i sam ističe kako “ratne nevolje potenciraju klasnu mržnju, dele ljude na gladne i site”, otkrivajući tako građansku kontroverznost svoga idejno-estetskog i društveno-političkog stava. “To je talenat kome je potrebno samo jedno: da pođe svojim putem, da ne obmanjuje samoga sebe. Danas, on voli da nosi tuđe kapute iz čijih se rukava ne vide druge ruke. A to ne čini od nevolje, nego misli da su ti tuđi kaputi i ti digi rukavi moda.” Upravo tom formulicijom o “tuđim (u stvari Krležinim, i Tolorevim M. R.) kaputima” kao “književnoj modi” Kršić je izrazio svoje vlastito shvatanje literature u suvremenom životu i verbalno odvojio i Krležino i Kikićevo stvaranje od jugoslavenske stvarnosti, osporio mu bitnu idejno-estetsku primjerenost i društveno političku istinitost.


Citat 2: str. 60-62
To je sve spadalo u dinamiku sarajevskog kulturnog života. Najznačajniji događaj u književnohistorijskom smislu bio je, međutim esej Hasana Kikića, koji Marko Marković nije spomenuo u svojoj kronici o Grupi sarajevskih književnika, pod naslovom Nekoliko svijetlih i nekoliko opskurnih imena u be-ha literaturi, objavljen te godine 1936. u “Almanahu savremenih problema”. Pitanje je da li je je ovaj esej bio podstaknut Kršićevom recenzijom Kikićeve Provincije u pozadini jer se Kršić u njemu ne tretira, a književnost i problemi zahvaćeni su u njemu šire. Ali bio je veoma oštar i nesmiljeno kritičan, radikalniji od ijednog teksta lijevih kritičara, zasnovan na čistom klasno-sociološkom pristupu, koji je, uvažavajući umjetnički dar, skidao s književnosti estetske ukrase, ogoljavao je s ideološkim razlogom do poruke i društveno-političke funkcije. U kulturno-političkim prilikama tridesetih godina ovaj tekst je, međutim, predstavljao oruđe za diferenciranje građanskih i proleterskih pogleda u književnosti, i bio zaoštren nastavak literarne akcije koja je u Bosni i Hercegovini otvorena Knjigom drugova,, a koja će se specifično nastaviti u djelatnosti “Putokaza” od 1937.
“Literatura je oduvijek igrala ulogu društvenog faktora, stajala je u službi izvjesnih društvenih snaga, hotimično ili nehotimično služila pravednim ili nepravednim stvarima i činila usluge ugnjetačkim ili oslobodilačkim težnjama i idejama.” – napisao je Kikić na samom početku svoga eseja, redikalnije nego iko dotada u bosanskohercegovačkoj kritici i time jasno označio svoj pristup književnosti i pokazao društveno-političku oštricu svoje kritike. “Fama o netendencioznoj umjetnosti je razbijena”, izjavio je on da bi svoje stanovište o bitno društvenoj funkciji književnosti razvio u postavci o literaturi koja je “u stanju da postane materijalna snaga, da pomakne stvari u njihovoj suštini i da ih poljuljanje pokrene u masi”, te da tako “vrši ulogu i čini usluge evoluciji one misli koja u doglednoj budućnosti vidi bolji život od postojećih i postojećeg”, sve s osloncem na Marxovu misao: “Materijalna snaga mora biti svrgnuta pomoću materijalne snage” i utokom u njen asocijativni potencijal. “Da literatori stvaraju takovu literaturu, oni bezuslovno moraju imati talenta, a ako priznaju i mašineriju društvenog poretka, dinamiku koja je vječna i koja je u svom krajnjem ishodištu neprikosnovena, tim bolje /podvukao M.R./, - isticao je Kikić dva glavna elementa svoga kritičkog pristupa piscima, darovitost i svijest o društvenoj bitnosti pojava, da bi u luku svoga eseja i pod punim opterećenjem ovih svojih kritičkih zahtjeva provjerio izdržljivost bosanskohercegovačke literature u njenoj sinhronijskoj skupnosti i dijahronijskoj ukupnosti, od najstarijih vremena do Grupe sarajevskih književnika u 1933, godini Knjige desete, što je i bio krajnji cilj i glavna meta njegova eseja, koji je tada dobio obilježja polemike, invektive i satire.

Citat 3: str. 69-70
Pored satiričnog efekta, koji zrači nadmenošću i prezirom prema čitalačkoj publici, smisao navođenja izjava koje su članovi Grupe sarajevskih književnika dali “lično o sebi” većinom “u prvom licu”, izuzev Jevtića, koji je to napisao “lično o sebi kao o trećem licu”, kako to Kikić ironično navodi, bio je da se samoistakne njihovo shvatanje književnosti i bitan odnos prema životu i društvu; a u sastavu književne historije i u kontekstu Kikićevih stavova razlog tome je bio da se pokaže koliko se njihovo stvaranje odvaja od života, koliko oni zatvaraju oči pred društveno-političkom stvarnošću, negirajući socijalno u književnosti kao tendenciju koja je izvan dobre literature, i dok jedni i bježe u emocionalno shvaćenu ljepotu, u snove i udubljuje se u svoju dušu, drugi nastavljaju kontinuitete predratnog građanskog nacionalnog ispovijedanja.

Citat 4: str. 71
U komentaru ovog “kalambura” shvatanja književnosti Kikić pokazuje kako pisci Grupe sarajevskih književnika "“ nekoliko desetaka tih umotvorina i rukotvorina - autobiografija i biografija, versifikacija i publikacija i dramatizacija i dramskih i proznih proznopoetskih i lakrdijaških i bogougodničkih i bogodanih i pamfletskih i antisocijalnih sastavaka i knjiga ili brošura, Nasrudin-hodžinih čudesa, Till Eulenspiegelsabentenerlichkeiten, oder Abentenerlichkeiten des don Silvio von Rosalva, des don Ivo Andrić, der donna camera obscura Borivoj Jevtić, der donna virgo intacta etc.” – nisu prodrli u ukupnu društveno-ekonomsku i klasno-političku bitnost austougarskog doba i ratnog zbivanja, niti su kritički preispitali romantičnu pozadinu tadašnjeg kulturno-književnog života Bosne i Hercegovine, već su ostali sapeti činjenicom austrougarske okupacije u okviru “društvenih i socijalnih i istorijskih i čaršijskih i profesorskih i mozgovnih panoptikum šarenila od samo dvije primarne boje: žutilo i crnilo, glupost i mrak, tama i neznanje.”

Citat 5: str. 73
U svemu, bila je to Kikićeva potpuna antipoetika “pripovedačke Bosne”, antikršićevsko shvatanje književnosti i antigrupinsko viđenje života, ishod razlaza sa književnog raskršća iz godine 1992, koji se te 1936. godine pretvorio u nepomirljivu idejno-estetsku konfrontaciju.

Citat 6: str. 75
Bio je to udarac od koga se Grupa sarajevskih književnika, tada u priličnom rasulu i samo formalno egzistentna, nije nikada oporovila, o čemu svjedoči činjenica da nakon godine 1936. nije izišla ni jedna knjiga u njenu izdanju. Kikićev esej je ovo društvo rastočio i rasturio kako iznutra, razbijanjem i kompromitiranjem njihove poetike, njihova odnosa prema životu i društvu, tako i u odnosu prema javnosti, jer je poistovjećivao položaj koji je Grupa uživala u tadašnjim društveno-političkim prilikama i uvjete pod kojima je ona mogla književno postojati i djelovati a iznad svega je otvorio prolom između karaktera njihovih književnih ostvarenja i životno-društvene istine, i dramatično-polemički formulirao njihov oportunistički književni pasivizam i licemjerje iz interesa.

Citat 7: str. 229
Najznačajniju pojavu u razvoju muslimanskog književnog života krajem tridesetih godina predstavljao je “Putokaz”, “list za društvena i književna pitanja”, koji je u Zagrebu 1937. godine pokrenula grupa lijevih muslimanskih intelektualaca iz Bosne i Hercegovine sa Hasanom Kikićem, kao urednikom, na čelu. Pokretanje ovog časopisa predstavljalo je organiziranu završnicu sporadičnih književnih, kritičkih i publicističkih napora muslimanskih pisaca socijalne orijentacije od kraja tridesetih godina i u toku šestojanuarskog režima, koju su oni u nemogućnosti da to učine u Bosni i Hercegovini, ostvarili u zagrebačkoj sredini, u kojoj je izrastao i profil programatska orijentacija ovog časopisa, i u klimi koju je stvarala marksistički orijentirana književna i publicistička inteligencija u Zagrebu.


Citat 8: str. 230
Stojeći pod uticajem Komunističke partije, “Putokaz je imao općedruštveno, klasno usmjerenje. Iako razdvojen na društvena i književna pitanja, između štiva društvene problematike i književnih priloga u njemu postojala je prelaznost u onom smislu koji je bio karakterističan za socijalnu literaturu: književni tekstovi stoje u funkciji otvaranja socijalno-političkih problema, u njima dominira socijalna nota, surovost ogoljelog života, sa svim klasnim suprotnostima, oni nisu pisani s ciljem da se pokaže “ljepota života i ljepota književnog umijeća”, nego da se ukaže na siromaštvo, bijedu, glad, nezaposlenost.

Citat 9: str. 232
Ističući prvenstveno socijalno-klasnu osnovu u problemima mislimanskog naroda, “Putokaz” je tretirao ne samo njihov suvremeni položaj u bosanskohercegovačkom i jugoslavenskom društvu, nego je u nekoliko priloga tumačio i liniju njihova historijskog razvoja, iznoseći na marksistički način socijalne i kulturne determinante njihova formiranja. Pri tome je naglašavao “prelome doba i svjetova” koji su donosili smjenu društveno-političkih sistema i odnosa, i uz njih prodore zapadnoevrepskih građanskih utjecaja u orijentalno-feudalnu i islamsko-duhovnu strukturu Bosne. S takvim historijsko-analitičkim metodom, tražeći historijsku uslovljenost i socijalne korijene problema, “Putokaz”je pristupio i nacionalnom pitanju Muslimana, koji su u to doba intenzivnije bili izloženi građanskim teorijama o njihovu srpskom ili hrvatskom porijeklu i težnjama da se proces nekadašnje islamizacije povrati u pravcu vjerskog obraćanja i vraćanja u nekadašnje nacionalne cjeline. “Putokaz” je u svome objašnjavanju ovog fenomena, ne dovodeći nimalo u pitanje posebnost Muslimana i ne svodeći ih ni pod hrvatsko ni pod srpsko nacionalno ime, priznavao bogumilstvo na način Krleže i Cesarca kao socijalni pokret i predznak islamizacije Bosne, a arijentalno-islamski kulturni medij kao značajnu dimenziju u formiranju muslimanske nacionalne posebnosti. “Putokaz je pokazivao da građanska klasa nije mogla ni postaviti ni razriješiti muslimanski nacionalni problem, i sugerirao svojim stavovima da ta uloga pripada socijalnoj revoluciji proletarizovanih masa. I dok su građanski muslimanski listovi svoju ideologiju gradili na idealizaciji, romantiziranju i mitologiji muslimanske nacionalne prošlosti, uz podtekstualno optuživanje drugih naroda, dotle je “Putokaz” ideologizaciju prošlosti dosljedno izgrađivao na njenoj socijalno-klasnoj racionalizaciji i promišljanju te na historijsko-dijalektičkoj kritičkoj diferencijaciji pojava.

Citat 10: str. 252
Odgovor Kikićev na ovu bilješku, koji je uslijedio u “Putokazu” iste godine 1938, u broju 9-10 za listopad-prosinac, bio je polemički žestok, ideološki netrpeljiv i predstavljao je konačno književno razgraničenje s pozicija socijalne literature u odnosu prema Kršiću i njegovu djelovanju. U žestini obračuna Kikić se ideološki do kraja odao u navodu Kršićevih riječi kada je, umjesto Kršićeve formulacije kako on “zna toliko socijalne nauke koliko i pravoslavnu dogmatiku”, napisao: “jer da ja imam veze sa marxizmom koliko s pravoslavnom dogmatikom”. Konačni političko-ideološki razlaz s Kršićem, kao razgraničenje pisca lijeve orijentacije prema jednom građanskom kritičaru, Kikić je učinio sa žestokim i do kraja dotjeranih predbačajem Kršićevu kritičarskom oportunizmu s početka tridesetih godina: “Fraze, kojima vi niste opovrgli istinu da ste upravo u ono vrijeme kad se bubnjarskom vatrom pucalo po naprednim piscima, da ste upravo i vi u to isto vrijeme iz šanca reakcije podmuklo pucali po našim naprednim piscima, a to i danas na sramotu svoga fingiranog “stava” činite.”

Citat 11: str. 406-407

Najtemperamentniji predstavnik i protivnik svake književne ustajalosti i društeno-političkog konformizma, pa bila to Grupa sarajevskih književnika, kojoj je i sam u početku pripadao, ili ona građanska muslimanska književnost sa feudalnim nostalgijama iz koje je i sam iznikao kao socijalni “izrod”, - bio je Hasan Kikić. Svoju frontalnu borbu protiv svih građanskih književnih snaga u Bosni i Hercegovini, izuzev onih sa socijalnim sazvučjem, Kikić je, poslije napisa Hercegovački pjesnici, produžio u napisu Literarna fizionomija današnjeg Sarajeva iste 1930. godine u istom časopisu zagrebačkom “Književniku”. Kao i u drugim svojim književnim pregledima, i u ovom koji je vrlo ilustrativan i poučan nesamo kao socijalnoknjiževni prototip njegove polemike nego i kao izraz žestine protivnosti i sukoba između lijevih i desnih pisaca u Bosni i Hercegovini, Kikić je u nekoliko poteza sveo književnu prošlost da bi se s njenom socijalno-književnom težinom oborio na književnu suvremenost.

Citat 12: str. 409

I svojim opažanjem o jeziku Bosne, i svojom kvalifikacijom osobenjaštvu i biću njenog čovjeka Kikić se nalazio na istoj ravni poetike “književne Bosne” koju su od početka zastupali Kršić, Jevtić i Grupa sarajevskih književnika; svojom tvrdnjom da život suvremene Bosne predstavlja izraz socijalne krize on se odsudno odvajao od njihove poetike, potcrtavajući u isto vrijeme ovu konstataciju kao osnovu svoga shvatanja književnosti, prema kome se sarajevski pisci određuju riječju “međutim”.

Citat 13: str. 411-412

Lijevi, socijalni kritičari su tako, najprije, u poetiku Grupe sarajevskih književnika unijeli kriterij književnog razlikovanja pojmova, knjižvne tradicije, književnih izvora i inspiracija. Odvojili su ono što je istočnjačka tradicija u bosanskohercegovačkom književnom kompleksu, ono što je doprinos muslimanskih pisaca i muslimanske književnosti, a unutar svega označili su sociopsihološke razine i slojeve klasnog mentaliteta u književnom duhu i senzibilitetu pisaca i njihovih djela i imenovali feudalno, građansko i proletersko u njima. Odvojili su provincijalno, regionalno i poluevropejsko u književnom kvalitetu djela. I najzad, pristupili su muslimanskoj književnosti i njenim stvaraocima s višim književnim mjerilima i socijalnim instumentarijem pred kojima su padali porodični kriteriji pisanja “za zabavu i pouku”.

Citat 14: str. 427-429

Druga akcija časopisa “Mlada Bosna”, na primjer, koja je, pored afirmacije mladih socijalnih pisaca, ostala značajna u historiji književnosti Bosne i Hercegovine, jeste sagledavanje i definiranje “najmlađih muslimanskih književnih stvaralaca” kao posebne grupe koja se osobeno stvarala i konstituirala na razvojnoj liniji pokreta socijalne literature. To je obavio Đorđe Lopičić, svakako uz podršku urednika, u članku Naši najmlađi muslimanski književni stvaraoci, bez ikakve nacionalno integralističke težnje, osim socijalno-idejne suglasnosti. Ističući kako, nakon posljednjeg rata, kojim je “ovo stoleće ... prelomljeno”, “naša mlada literatura, u posljednje vreme, preživljava neko buđenje ili, upravo, novo rađanje”, Lopičić je među literarnim pokretima “s jačim gestom i čovečanskijim uzletom” kao jedan ogranak najprije označio “onaj koji izrašćuje iz današnje Bosne i Hercegovine”. “A jedan manji ogranak, - nastavio je on, - zelen, u pupolju, svež i mlad, jesu savremeni mlađi, odnosno najmlađi muslimanski književni stvaraoci”. Napominjući da će u njegovu članku biti riječi samo o onima koji su se unekoliko afirmirali i “našli i nalaze svoj put”, mada se svi još nisu predstavili zbirkama, on je oprezno istakao da se “o nijednom od njih ne može reći definitivan sud”, jer su to ljudi “koji tek što su počeli stvarati i koji su u traženju, nalaženju, lutanju”. Bez pretenzija da njegov članak bude kritika, i označavajući ga kao lično mošljenje, on je u jednom sažetom pregledu izrazio kratke književne karakteristike šestorice muslimanskih socijalnih pjesnika. Na prvo mjesto on je istakao Kikića, čije su pripovijetke, po njegovu mišljenju, “prepune finog istočnjačkog kolorita”, što je, kako on kaže, zajedničko kod svih Bosanaca, svojstveno njihovu karakteru i prirodi, ali je to kod Kikića “kudikamo finije, potpunije, izražajnije”. Lopičić se u osjećanju Kikićeve proze približio njenim strukturnim karakteristikama kada je zapisao kako u njegovim pripovijetkama ima “nečega prirodnog, sirovo-rasnog, našeg balkanskog” i da on, kako se Lopičić pomalo nespretno izražava, “izražava život svoga kraja realno i s mnogo lirskog, psihološkog i socijalnog, iako na tlu starijih. Kao pjesnik Kikić je “istog temperamenta, istočnjak, pun finesa i novine”, zaapisuje Lopičić o tri njegove erotske pjesme iz “Vijenca” i “Gajreta”. “Kao socijalan pjesnik, - ističe, međutim, Lopičić, - /on/ je nategnut i bez pravog izraza”, i utvrđuje na kraju da je on sigurno “najbolji od najmlađih muslimanskih pjesnika”.

Citat 15: str. 431

Nakon ovih jezičkih prigovora muslimanskoj građanskoj štampi, u petom broju “Mlade Bosne” iz iste 1930. godine došlo je do odsudnog razgraničenja sa muslimanskim ljevičarskim piscem Hasanom Kikićem, nekadašnjim saradnikom ovog časopisa i jednim od pisaca kojima se redakcija, neposredno ili preko svojih kritičara, s pažnjom ali i blagonaklonim kritičkim odnosom, više puta zanimala. U ovom broju objavljen je natpis pod polemičnim naslovom Hasan u Zagrebu. Osvrt na jedan osvrt, kao varijacija na narodnu izreku, potpisan šifrom “Arg.”, iza koje se, vrlo vjerovatno i mogućno, zaklanjao Borivoje Jevtić, koji će 1931. godine objaviti sličan članak u “Pregledu” upućen Husniji Čengiću, a iza članka je bila odštampana i urednikova bilješka kao komentar najnovijem kritičarskom ponašanju Hasana Kikića. Ovi osvrti su došli kao odgovori na Kikićev članak Literarna fizionomija današnjeg Sarajeva, objavljen u oktobarskom broju zagrebačkog časopisa “Književnik” iz 1930. godine, u kome je Kikić pokušao da izvrši reviziju književnih vrijednosti u Sarajevu, posebno Grupe sarajevskih književnika. Odgovori su predstavljali književno-ideološko razgraničenje ne samo s Hasanom Kikićem, nego i sa onim bosansko-muslimanskim piscima socijalne orijentacije koji su nakon Knjige drugova djelovali iz Zagreba, a preko njih i sa književnim Zagrebom koji im je tada dao utočište.

Citat 16: str. 433-434

I sam apostrofiran u Kikićevu članku, urednik je u bilješci popratnoj ovom tekstu napisao, gotovo pravdajući se, kako je “mladi učitelj iz Rogatice” Hasan Kikić bio “zastupan jednom pjesmicom u omladinskim prilozima prošlogodišnje Mlade Bosne” i kako je u ovom istom časopisu Frano Alfirević dao “porazan sud o ulasku u književnost mladog početnika”, da bi iz te činjenice izvukao zaključak i preporuku kako je Kikića “po svemu zabolela istina, i dobro je da se bolje prihvati bukvara”.
Hasan Kikić će u “Mladoj Bosni” biti još jedanput spomenut 1931. godine u okviru Alfirevićeva eseja o antologiji Savremena hrvatska proza, zajedno sa Novakom Simićem i Ljerkom Premužić kao piscima iz Bosne u ovoj knjizi odabranih novela. Alfirević je, sudeći o Kikiću dosljedno svojim ranijim gledanjima, istakao “mehanički realizam” i davanje “samo vanjskog”, “bez ikakve psihologije” u Kikićevoj noveli Fenjer na posljednjem raskršću, koja je, po njegovu mišljenju, “jedna od boljih Kikićevih stvari”. Osporavajući mu “moć da se prenese u misli” svojih junaka i da prikaže “njihovo umovanje o svetu i prilikama u kojima žive”, on ističe kako je “socijalna ... nota i ovde jaka, kao u svih hrvatskih pripovedača, ali nigde nema kontrasta danog u ironiji, niti saosećanja izraženog kroz proživljenost”.


Citat 17: str. 443

Izuzetak od ovih protivurječnih tendencija u muslimanskom književnom životu ili “jači kontinuitet” Čengić u tome vremenu vidi jedino u “mlađim hrvatskim muslimanskim piscima”, tj. u onima koji su se po prirodi nacionalne deklaracije našli u političkoj opoziciji prema beogradskom režimu i pored različitih društveno-klasnih shvatanja među njima, i ističe naporedo Hasana Kikića i Aliju Nametka, “koji su jedini pokušali da se oslobode književnih nastranosti, te su imali izvjesnog uspjeha”, stavljajući poseban socijalno-estetski naglasak na Kikića, koji je, po njegovu mišljenju, na stranicama “Nove literature” i gostovanjem u “Srpskom književnom glasniku” dao dobru prozu, “bolju i od Muradbegovićeve i od Humove, jer ima neizvještačeni životni smisao”, i na taj način odvajajući književno stvaranje ove dvojice pisaca kao ekscentrično od muslimanske književnosti kako ju je on tada zamišljao.
[Idi na vrh]