TUTNJEVIĆ, STANIŠA: POD ISTIM UGLOM
Sarajevo, Oslobođenje, 1984

Citat 1: str. 204

Kikić je za života objavio četrdeset pjesama (ako se dvije verzije pjesme Pjesma bolesne djevojke smatraju posebnim ostvarenjima što u stvari jesu), a 1962. godine štampano je još šest pjesama iz njegove ostavštine, dok dvadeset i dvije pjesme iz najmlađeg, đačkog doba još uvijek nisu ugledale svjetlo dana. Već prvi uvid u čitav njegov pjesnički rad govori da on od prve pjesme nije slijedio tradicionalno pjesničko iskustvo kao mnogi drugi početnici, pa zbog toga kod njega nema onih neoriginalnih rima, uspavljujućeg ritma i jednotonske muzike stiha, nego je u pitanju jedan sasvim novi poetski govor, oslobođen blještavih metaforskih ukrasa, koji je s vremena na vrijeme toliko pojednostavljen da više liči na jezik svakodnevne komunikacije nogo na pjesnički jezik. Nerijetko su Kikićeve pjesme prozaični, deskriptivni opis neke pojave iz svakodnevnog života, koju on nije uspio pomjeriti iz bezličnosti i dati joj opšte značenje. S vremena na vrijeme, međutim, to jednostavno imenovanje stvari oko sebe neprimjetno postaje izvorni pjesnički čin, jer one dobijaju puni univerzalni smisao. Jedan naoko prozaičan govor počinje da treperi lirskim ozračenjem, a neinteresantni svakodenevni događaj preobražava se u prizor za svagda. U tim svojim srednim pjesničkim trenucima Kikić bez vidljivog napora primorava stvari da se neprimjetno pomjere iz gnijezda svoga smisla i zapahnu nas novom, oslobođenom, dosad neiskušanom energijom bivanja.

Citat 2: str. 208

Najizrazitijom socijalnom pjesmom, Krik božjih ljudi (Vijenac, 1928), Kikić se svrstao među one mlade pisce koji će uskoro na osnovu svjesnog programa biti nosioci jednog novog književnog toka pod imenom pokreta socijalne literature. U kontekst toga književnog usmjerenja Kikić će biti uveden činjenicom što je ona objavljena u Knjizi drugova 1929. godine (pod naslovom Božji ljudi). Uz tu pjesmu u 1928. godini ovakvo usmjerenje djelimično ima i pjesma Umor njegov, a već 1929. godine, kada je Kikićevo opredjeljenje za socijalnu literaturu uočljivo na svim planovima, socijalna tematika će se javiti u nekoliko pjesama. To znači da ona razdragana mladalačka ljubava podcikivanja više neće biti onako bezbrižna; umjesto njih poteći će stihovi “žuljem se ne miluje ljepota”, ili “žuljeva ruka na draginu ruku”.

Citat 3: str. 216

Međutim, Kikić se donekle razlikuje i od muslimanskih pripovjedača do tog vremena (Edhem Mulabdić, Osman Aziz, Abdurezak Hifzi Bjelevac, Ahmed Muradbegović, Hamza Humo, itd.) koji su se također bavili ovom tematikom. Dok je kod njih domaći patrijarhalni čovjek više dat u atmosferi i ambijentu čaršije i avlije kao bitnog lokaliteta muslimanskog porodičnog čovjeka (pogotovo žene!), Kikić je likove svojih priča više “demokratizirao”, izveo u radni prostor seoskog života: na njive, oko mlina, u bašče ispod šljiva, kraj pušnica. Mada se radnja i nekih njegovih priča odvija u avliji, u kući, u kafani, njegovi likovi uglavnom se kreću izvan toga zatvorenog ambijenta. Po tom otvorenom prostoru što je ispunjen šarenim pokretnim folklornim mizanscenom u kome su i priroda, i odjeća, i obijesno podvriskivanje i podcikivanje mlađarije sastavni dio svakodnevnog seoskog života u radu, Kikićevo pripovjedačko stvaralaštvo iz ove faze donekle se razlikuje od ostalih muslimanskih pripovjedača koji su se također bavili patrijarhalnim porodičnim životom svoje vjerskonacionalne sredine. Možda se već i u toj osobini Kikićevog pripovjedačkog rada može nazrijeti ono njegovo opredjeljenje za angažovanu socijalnu književnost poslije 1929. godine, koja će čovjeka izvući iz lokalne problematike i odrediti ga njegovim univerzalnim klasnim položajem u društvu.

[Idi na vrh]