TUTNJEVIĆ, STANIŠA: SOCIJALNA PROZA U BIH IZMEĐU DVA RATA
Sarajevo: “Veselin Masleša”, 1982

Citat 1: str. 203-204
Mada je najzreliji dio Kikićevog književnog vijeka bio vezan za Zagreb, u koji je prešao 1932. godine, bitno je napomenuti da je preokret u njegovom stvaralaštvu nastao u Bosni i iz Bosne, a da je u zagrebačkoj sredini njegov književni rad doživio puno priznanje i našao plodno tlo za dublji i širi razvoj. U radovima objavljenim do odlaska u Zagreb Kikić je dao dovoljno dokaza da je (još od 1929. godine) promijenio svoj književni smjer. U Bosni su već postojali uslovi i za nastanak i za iskazivanje socijalne literature. Biće dovoljno da ovdje pomenemo Knjigu drugova Novaka Simića i Jovana Popovića, čiji je istorijat nastanka i opstanka umnogome vezan za Bosnu. Pošto se našao u tom zborniku jednom pjesmom, i pošto je pratio sve peripetije oko njegovog izdavanja i zabranjivanja (kada je J. Popović bio u sarajevskom zatvoru nastojao je s njim stupiti u kontakt), Kikić se, dakle, još dok je bio u Bosni, našao u epicentru zbivanja koja će zauzimati značajno mjesto u razvoju pokreta socijalne literature.

Citat 2: str. 206-207
Prvi polemički tekst o Kršiću Kikić je objavio 1938, ali ga je, prema sopstvenom svjedočenju, pisao 1936. godine. Te godine objavio je u Almanahu savremenih problema još jedan značajan rad iz serije o bosanskohercegovačkim književnim temama i problemima. Radi se o tekstu Nekoliko svijetlih i nekoliko opskurnih imena u Be-Ha literaturi, u kome pokušava da s klasnih pozicija izvrši revalorizaciju starijih i savremenih pisaca iz Bosne i Hercegovine. Razumije se da takav pristup nije mogao proći bez izvjesnih jednostranosti, ali on nije bez značaja zbog toga što je ovdje Kikić još više proširio i precizirao svoje shvatanje književnosti. U ovoj prilici on nešto više govori o klasnom karakteru literature, koja je uvijek stajala “u službi izvjesnih društvenih snaga, hotimično ili nehotimično služila pravednim ili nepravednim stvarima i činila usluge ugnjetačkim ili oslobodilačkim težnjama i idejama”. Otud dileme da li je literatura tendenciozna ili nije smatra odavno razriješenim, jer se njena uloga kao društvenog faktora i lijevo i desno sastoji uglavnom u uslugama, koje su samo rijetko nenamjerne. On smatra da literatura može i treba da postane materijalna snaga na taj način “da stvari pomakne u njihovoj suštini i da ih poljuljane pokrene u masi”, doprinoseći tako razvoju onih ideja koje bi čovjeka vodile prema boljem životu. Međutim, takva literatura se ne može stvarati voljno, samo sa poznavanjem zakona društvenog razvitka: “Da literatori stvaraju takvu literaturu, oni bezuslovno moraju imati talenta, a ako poznaju i mašineriju društvenog poretka, dinamiku koja je vječna i koja je u svom krajnjem ishodištu neprikosnovena tim bolje” (184, 154). Isto tako literaturu kao snagu ne treba shvatiti previše optimistički i pojednostavljeno, jer ona nije ni svemoćna ni potpuno nemoćna.

Citat 3: str. 209
Ako se imaju na umu književnokritička gladanja Kikićeva, iznošena u raznim situacijama i prilikama, a posebno ona koja nisu objavljena za njegova života, onda se čini da je, nekad pouzdanije, nekad manje pouzdano, moguće utvrditi njihove izvore i pripadnost pojedinim fazama razvoja socijalne literature. Pri tome posebno treba imati na umu sovjetske književne podsticaje i činjenicu da se Kikić u vrijeme svoje najplodnije književne aktivnosti kretao u krugu naprednih ljevičara oko Krleže. Kada su u pitanju ugledanja na sovjetska iskustva, on se izgleda nije lako oslobađao ideja proletkulta, rapovske koncepcije i harkovske linije, ali je na kraju ipak prihvatio orijentaciju poslije kongresa pisaca 1934. godine, onu što se uobličila u socijalistički realizam.

Citat 4: str. 211
Kikićevi književnokritički tekstovi o problemima socijalne umjetnosti rezultat su njegovog sopstvenog trenutnog snalaženja u veoma složenim kretanjima na književnoj ljevici. Bilo bi teško pronaći i pratiti jedno njegovo dosljedno shvatanje zadataka umjetnosti koje istovremeno ne bi bilo korigovano i pomjereno u suprotnom smjeru. Ako bi se izdvajala samo ona njegova mišljenja kojima bi se potkrepljivao stav o potrebi podređivanja literature socijalno-političkim zadacima, moglo bi se govoriti o jednom utilitarističkom konceptu umjetnosti. Isto tako, ima dosta njegovih stavova na osnovu kojih bi bilo lako izvesti zaključak da zagovara autonoman položaj umjetnosti u odnosu na društvo i da tendencioznost djela prihvata samo ako je u ravnoteži sa ostalim slojevima. Na drugoj strani, različita mišljenja o svrsi i zadacima umjetnosti, a u vezi s tim i o njenoj prirodi i suštini, nije moguće razdvojiti i vezati za određene faze njegovog književnog razvoja. Naprosto, radi se o jednom unutrašnjem prelamanju oprečnih shvatanja, koja je Kikić pokušavao da pomjeri kako bi našao svoje mjesto u okviru intenzivnijih zbivanja na književnoj ljevici. Razapet između stava o književnosti kao materijalnoj snazi koja mora imati aktivnu ulogu u revolucionisanju masa i spoznaje o univerzalnosti i autonomnosti stvaralačkog čina koji se ne smije i ne može ničim iznevjeriti, on je ostao pomalo protivurječan i izbrazdan tragovima tekućih književno-društvenih zbivanja, prema kojima se nije mogao uvijek odrediti na jedinstven način.

Citat 5: str. 218
Već je na prvi pogled vidljivo da su sve tri Kikićeve knjige proze objavljene između dva rata rezultat problemasko-kritičkog odnosa prema čovjekovom socijalnom životu. Klasna određenost ljudskih odnosa temeljno je plazište Kikićevo u svim ovim djelima.
Polazeći od strogo omeđenih idejnih postavki o socijalnom položaju proletarijata (Ho-ruk) i seljaštva (Bukve), Kikić je očito izvršavao svoj sopstveni zadatak da u književnost uvede klasne razlike na način kako mu se čine mogućim u iskustvima svoga zavičaja. Upravo zbog tih unaprijed postavljenih shema i teza čiju sociološku jednostavnost Kikić nije uspio razložiti i ponovo ustanoviti umjetničkim činom, ova dva romana i nisu umjetnički uspjeli kao zbirka priča Provincija u pozadini.

[Idi na vrh]