VAUPOTIĆ, MIROSLAV: HASAN KIKIĆ: PRIPOVIJETKE; PROVINCIJA U POZADINI; BUKVE; LOLE I HRSUZI
Zagreb: Matica hrvatska, Zoka, 1969
Pet stoljeća hrv. književ., 116

Citat 1: str. 7
Hasan Kikić, jedan je od desetak proznih pisaca novije hrvatske književnosti, koji u razdoblju 1930-1940 nije bio samo vrijedni član skupine pisaca koja je rasla i razvijala se po tragu idejnog i oblikovnog putokaza što su ga zacrtali velikani naše lijeve misli i socijalne književnosti Miroslav Krleža i August Cesarec u dvadesetim godinama, zajedno uz Stjepana Mihalića, Novaka Simića, Ivana Dončevića, Luku Perkovića i nešto mlađe, to jest nešto kasnije u književnosti, Petra Šegedina, I. G. Kovačića, I. Kozarčanina i R. Marinkovića, već je napose svojim doživljajem i tematskim pristupom širio vidokruge i putanje novije hrvatske proze.
Njegovu književnu pojavnost i djelo, posebno prozno, pripovijedalačko, uvjetovalo je nekoliko osobenih čimbenika vremena i duhovne sredine u kojoj se kao pisac izgradio i predstavio. Prije svega korijeni njegova književnog djela duboko zadiru u neiscrpne podzemne kovitlace, predanja i povijesnog toka zbivanja zavičajne pokrajine “provincije u pozadini”, Bosne, posebice njegova muslimanstva kao osobene duhovno-kulturne, vjerske i političke temeljne odrednice njegova bića i djela.

Citat 2: str. 12-13
Slučaj Hasana Kikića bio je uz taj jezični razlog i posebne osobene prirode, dolazak, to jest bijeg iz bosanskih predrasuda i zaparložene uskosti u drugu sredinu i presudni ideološko-estetski utjecaj “daha Evrope” u ekspresionizmu i socijalnoj književnosti, zatim u surovom naturalizmu američkog reporterskog izražavanja “nove stvarnosti” ostvaren djelomično lektirom, ali i znatnim hrvatskim doprinosom: djelotvornim književnim izrazom i idejnim stavovima korifeja hrvatske lijeve knjige Cesarca i Krleže. Naročito je ovaj potonji u velikoj galeriji imena svojih nasljedovatelja i učenika stvorio i od Hasana Kikića sljedbenika svoje krležijanske kritičko-groteskne vizije svijeta i obožavaoca njegove eruditske, razgranate i udarne književne rečenice i krležijanske stilistike. Koliko je taj dolazak u Hrvatsku bio sudbonosan za Kikića ne samo za njegovo narodnosno, ideološko i osobno usmjeravanje, već prvenstveno za njegovo književno djelo, svjedoči i činjenica da u cjelokupnoj literaturi o Kikiću svi ozbiljni proučavatelji njegova djela od prof. Vase Bogdanova do Rize Ramića i Meše Selimovića dijele njegov opus na dvije ili tri faze od kojih je prva izrazito regionalna, folkloristička u duhu bosanske pripovijetke, a druga s izrazom osobenog realizma-naturalizma, zagrebačka. Nju označuje cikličko promatranje teme u zaokruženim cjelinama o njegovim proleterima, seljacima i pilanskim radnicima u povijesnom prosjeku, dok je treća, završna, po karakteru djela nešto smirenija “mirna naracija” (Selimović), a u izrazu i temi znači neku svojevrsnu sintezu prethodnih oprečnih razdoblja svoje pripovijedalačke umjetnosti, s njom je prevladao i dijalektički ukinuo ovu možda isuviše grubu i izrazitu podjelu, svojom vlastitom niti folklornom niti krležijanskom već kikićevskom refleksijom i izrazom o životu.

[Idi na vrh]