Nekolike uspomene na školskog druga Hasana Kikića; Doboj, 9. III 1954.

Prebirući spoznaje, koje su u mojoj duši pokopane kao uspomene o bezbrižnom djetinjstvu i veselom dječaštvu, izvadih ovo nekoliko najmilijih o dragom mi drugu Hasanu. Na Hasana nosim najljepše uspomene, stečene kroz osam godina zajedničkog školovanja i kasnije iz učiteljevanja. Druga, kao što je bio Hasan, nije lako naći. Ali ako on mi postoji u jednoj sredini, lako ga je pronaći. Tako smo i mi u razredu pronašli Hasana vrlo brzo, kao dobrog, vijernog i odanog druga.
Vjerujem, da će ovu knjižicu rado pročitati svi Hasanovi drugovi i prijatelji, a naročito Hasanovi školski drugovi, koji će u njoj naći voljenog druga. Možda će ova knjižica poslužiti piscu Hasanove biografije jer su podaci u njoj potpuno istiniti.
Druže Hasane, ja ti od sebe dajem ovoliko umjesto cvijeća na tvoj grob. Pisac

Da se vratim na prve dana 1919. godine, upravo na one dane, kada se je naša zemlja formirala u Jugoslaviju, kako se je skoro na svakom čovjeku vidio i osjećao minuli teški “Prvi svjetski rat”, i kada su skoro svi građani bili odjeveni u bluze carskih i kraljevskih vojnika, ili u odijela od švapskog vojnog šinjela.
15. januara 1919. godine susreo sam prvi put Hasana. To je ujedno prvi dan naše sreće, prvi dan našeg školovanja u Višoj dječačkoj školi u Derventi, koja je bila formirana uz Preparandiju.Hasan bijaše u kaputiću skrojenom od očeva (kaputa) šinjela, a koji mu je sašila njegova majka, i u isto tako zelenim šalvaricama. Na glavi mu bijaše neopeglan fes, drečavo crvene boje, a na nogama vojničke cipele. Mi smo bili državni pitomci. Smjestili smo se u Internatu Učiteljske škole. Hasan, ja i još desetak naših drugova pali smo u spavaonicu kurzista maturanata, učesnika iz Prvog svjetskog rata. Ti ražalovani ratnici, a bilo ih je od frajtera do kapetana, bili su bahati i silni. Mnogi od njih nosio je oružje, a naš dobri direktor Đuro Pavičić sklanjao se je od njih, kao deva pred vjetrom. Rekoh da je u našoj sobi bilo nekoliko takih vojnički uniformisanih đaka, a naročito se sjećam dvojice, kojih smo se mi mali najviše bojali, a to bijahu Muharem Mulaosmanović i Abdulah Konjhodžić. Oni biše svaku noć donijeli u spavaonicu 1-2 l rakije. Tu biše pili, plašeći nas male potresom i drugim strahovima, a usto nam, često puta, nisu dali spavati i pričati priče, jer bi Mulaosmanović tako jako pjevao, da se je orila naša škola, koja broji oko 100 soba.
Tada je bio prvi razred učiteljske škole Hasim Hadžimustafić, sada direktor učiteljske škole u Sarajevu. On je bio naš zaštitnik. Mi smo se svi kupiti oko njega. On nam je pričao divne priče, koje smo mi mali gutali. Kasim je bio pun priča, a pričao je veoma lijepo i slikovito. Kada Mulaosmanović i Konjhodžić ne biše pjevali, ili kada biše nešto pijanski raspravljali, mi bismo molili Kasima da nam priča. On bi nas uvijek slušao. Slušajući Kasimove priče iz 1001. noći, Hasan je uzeo prvu knjigu iz školske biblioteke “Priče iz 1001 noći” i “Arnautske priče”. Hasan je tada počeo čitati i čitao je cijelog svog života.
Duge i beskonačne zimske noći provodili smo ovako. Kasim bi pričao, kod mi ne bismo pospali. Ja sam, opet ponekad, pjevao junačke narodne pjesme, kojih sam mnogo znao napamet.
Hasanu se naročito sviđa muslimanski junak – bohem – Budalina Tale i inadžija Bojičić Alija. Tale valjda zbog svoje filozofije i osebujnosti, a Alija zbog svog prkosa i potcjenivanja aga i begova, upravo kao i Hasan, jer je Hasan mnoge stvari radio iz inata – usprkos.
Kada smo došli u I razred Više dječačke škole u Derventu, to su bili prvi dani Stare Jugoslavije. Ali još uvijek škola je dihala austrofilstvom, vjerovatno nehotimično. Čim je počela školska godina 1918-19 (15-I-1919) školske vlasti podijelile su nas po starom austriskom sistemu, na jednu stranu katolici i muslimani, a na drugu Srbi pravoslavni. Svi muslimani i katolici dobivali su udžbenike latinicom, a pravoslavni ćirilicom. Tako se je, već prvih dana postojanja nove države u dušama, nekih naših drugova, razvio šovinizam.
Tadanje školske vlasti su još dalje. Nas muslimane potpuno su odvojili do naših drugova nemuslimana. Oni su u jednom, a mi u drugom internatu. Mi, muslimani bili smo sa učiteljskim pripravnicima, pa smo bili željni svojih drugova nemuslimana i igre sa njima. Osim toga bilo je preparanada, koji su terorisali nas male. Na te njihove postupke Hasan se je požali prof. Milutinu Popoviću, koji je bio naš vaspitač. On je nas male nevjerovatno volio. To smo mi svi znali. I nas je Milutin zaista štitio. Zato smo i mi njega voljeli više nego ijednog profesora, jer smo u njemu vidjeli nastavnika, roditelja i druga. On je uvijek bio na našoj strani, dajući nam više prava, nego što nam se u ono doba smjelo da da.
Pravili smo česte izlete i šetnje, naročito kada bi nastalo proljeće. Nekoliko puta u januaru i februaru išli smo u šetnju preko Ukrine, prema Beglucima. Ukrina valja drvlje i kamenje, a Hasan, Nail Begić i ja kupamo se.
Naše proljetne šetnje vodile su nas u visibabe i ljubičece, a kasnije u šumu Markovac i Rabić u jagode. Mi smo opjevali Rabić i našeg nastavnika poč. Buljušmića ovako:
Zeleni se naš Rabić
Na njem sjedi Buljušmić
Uzo notes po njem šara
I đake obara!
Na izletima smo izvodili razne igre. Između ostalog igrali smo se “Naroda”. Neki od nas bio je Francuz, neki Japan, neki Turčin, neki pak Englez, Kinez, Srbin, Hrvat, Nijemac, Talijan itd. Hasan ne bi uzeo ime nijednog naroda, nego bi rekao da je on “Kijov”. Mi smo mu govorili da “Kijov” nije nikakav narod, a on bi nam rekao: “”Kijov” to sam ja. Pa smo tako i to ime morali staviti među narode.
Hasan je još na prvoj stepenici svoga školovanja bio pun pouzdanja u samoga sebe. Bio je pun energije i života.
Hasan i ja bili smo sušte protivnosti. On bijaše bahat i ljut kao vatra. Bio je spreman pobiti se svakog časa, dok sam ja bio tih i miran, i nisam volio svađu. Istina ni Hasan nije volio svađu, ali bi se strahovito razgnjevio na nepravdu.
Svi naši drugovi, koji su bili u internatu, pohađali smo prvi “a” razred više dječačke škole, koju su u Derventi zvali gimnazija. Razrednik nam je bio pl. prof. Hakija Buljušmić, koji je prvi u Hasanu vidio talenat, ali ne kao literate, nego kao slikara. U tome razredu bilo nas 60, a na maturu nas je izašlo 5-6. Ostali su otpali u toku školovanja.
Hasan je bio pravo dijete Posavine. Ja sam volio slušati njegove osebujne izraze, naročito svojstvene Posavcima, kao npr.: “Ikele nane”, “hudo”, “jole”, “jera”, “ik” itd. Ovakvim i sličnim riječima Hasan je izražavao čuđenje, iznenađenje, srdžbu, radost itd. Ove je izraze upotrebljavao od I-IV razreda, a kasnije ih se je oslobodio, pa mu je čak bilo i krivo, kada bismo mu ih pomenuli.
Tako dan za danom dođe 1921. g. Prvi Maj te godine, bio je u Derventi vrlo težak. Radnici “Štapare” i “Paromlina” bili su na uranku u Žirovini kraj Dervente. Na uranak su otišli i neki naši stariji drugovi iz internata. Svi učesnici uranka nosili su crveno dugme na kaputu. Nas male na uranak je povukla znatiželja. Bili smo svjesni da je radničkoj klasi učinjena velika nepravda. Kada smo došli na Žirovinu, tu su nas radnici divno primili, stavivši nam svakom srveno dugme na kaput. Mi nismo bili svjesni tolike radničke pažnje i topline. Kad smo se vratili u internat prefekt nam je rakao da to dugme nije za nas, i da to odmah skinemo.
Nakon nekog vremena bila je neka bogata zabava u Derventi. Pozornica je prenesena iz Radničkog doma u salu naše škole. Sutradan po održanoj zabavi došli smo mi mali u salu. Tu je bio i Hasan. Sala je bila divno dekorisana. Na zastoru pozornice pisalo je velikim kurzivnim slovima: “Proleteri svih zemalja ujedinite se”. To je bila radnička zavjesa. Mi nismo znali značenje tih riječi. Jedan naš stariji drug, preparand, rastumačio nam ih je. Hasan bijaše ponajmanje među nama i svojim piskavim glasom, na izlaganje druga, reče: “Uj! Haman smo mi svi proleteri.
Hasan je bio odličan drug. Svakog dana razvijao se je u boljeg i konstruktivnijeg đaka. On je imao talenta za mnogo šta na čemu su mu mnogi naši, pa čak i stariji, drugovi zavidili. Njegova književna djela poznata su javnosti, i ona su najbolji tumač njegove književne sposobnosti. Ali je Hasan bio pravi umjetnik u crtanju, odličan violinista, dobar tenor, odličan fiskulturnik i šahista. Njega su njegove sposobnosti činile višestrukim čovjekom.
Tada smo bili I razred, jednoga dana dođe čas crtanja. Crtali smo kružnicu. Hasan od jednog poteza nacrtao kao šestarom, a u nas ostalih ne valja, pa ne valja. U nekog kao jaje, u nekog kao repa, u nekog kao krompir. Profesor Buljušmić, koji je predavao crtanje, dođe do Hasana, pogleda mu crtariju, pa se izdera dosta grubo: “Jesi, zar mene varati”. “Nisam, koji me je Bog stvorio, uj”. veli Hasan. “Evo vidi” i olovku krenu po papiru, i ostavi trag kružnicu, kao da je šestarom crtana. Profesor Buljušmić pogladi ga po glavi i upita ga: “Odakle si ti mali?” “Iz Grada” (Gradačca), odgovori Hasan. “A čiji si ti iz Grada?” Ja sam Hase Kikića”. “Šta ti radi otac?” “Podvornik u školi”, odgovori Hasan. “Ti ćeš biti dobar crtač”, dodade stari profesor.
Jednom drugom prilikom donijeli naši drugovi na čas crtanja časopis Prirodu. U njemu je bila nacrtana glava krapinskog čovjeka. Hasan za par minuta nacrta dvanaest glava Krapinca potpuno jednakih sve jednu iza druge. Mi to pokažemo nastavniku crtanja. On crtež dobro razgleda i reče Hasanu: “ Čuješ, Hasane, hajde u umjetničku školu ja ću te školovati”. Hasan mu stidljivo reče: “A šta će moj babo i majka ?” Hasan je bio najstariji sin svojih roditelja. Mislim da je imao još šestoricu braće. No on je već tada mislio, kako će pomagati svoje roditelje. Iako ga je profesor savjetovao da ide u umjetničku školu u Zagreb – Hasan to nije htio ni da čuje jer je smatrao da je slađi učiteljski hljeb.
Hasan je bio vanredno dobar sin svojih roditelja. Ljubio je iznad svega svoju majku i oca, kao da je znao, da će dosta mlad leći u hladan grob.
Iz Dervente do Gradačca ima 60 km. Kada bi se Hasan zaželio majke, on bi u subotu poslije popodnevne nastave krenuo za Gradačac, gdje bi u nedelju osvanuo. Tu bi proveo nekoliko sati sa roditeljima, pa bi ponovo uzeo put pod noge tako, a bi osvanuo u Derventi, i prispio bi na redovnu nastavu u ponedeljak.
Crtačke sposobnosti i talenat donosili su Hasanu lijep prihod. On je crtao cijeloj učiteljskoj školi i gimnaziji, kratko, svakom onom đaku, koji je želio da dobije dobru ocjenu iz crtanja. Često je crtao vašarski upravo onako, kao što je i veliki Zmaj mnoge svoje pjesme spjevao vašarski, da bi došao do novca. Hasan je crtao jednu crtariju za 5 dinara. To je bila taksa za “raju”. Crtarije, koje je crtao derventskim bogatašima naplaćivao je 10- dinara. Životinje, bilje, voće, kuće, cijeli pejsaži, geometriska tijela, sve je to Hasanu išlo veoma lako od ruke. Od kuće nije nikad dobio ni dinara, a uvijek je imao novaca. Sam je zarađivao, i tako se je školovao.
Nas, svoje drugove, koji smo bili slabi crtači snabdijevao je besplatno crtarijama. Od nas je ponajslabiji crtač bio Bogdan Prodanović, koji je bio odličan drug. Svaku crtariju, koju bi Bogdan otpočeo, Hasan je završio. To je bilo u učiteljskoj školi. Profesor crtanja jedan put reče Bogdanu kad mu je ovaj donio crtariju, koju je Hasan radio: “Hvala! Pozdravite Kikića!” To je bio znak da je prepoznao Kikićev rad.
Hasan je crtao pastelama, olovkom, ugljenom, vodenim bojama i uljanim bojama. Jedna njegova uljana slika nalazi se kod naše školske drugarice Haline Goldberg.
U učiteljskoj školi bio nam je profesor crtanja Aleksandar Spiry. On je određivao Hasana da ispravlja perspektivne radove nama, kojima je slabo išlo perspektivno crtanje.
U nižim razredima predavo nam je matematiku prof. Buljušmić, koji je bio veliki veseljak. Jednoga dana on pošalje Hasana da mu kupi ćevapčića, razumije se, kod Nikole čevapčije u Srpskoj Varoši. Ali Hasanu bilo daleko ići u Srpsku Varoš. Tu na pijaci bila je jedna pogana ženturača, koja je pravila ćevapčiće. Ona uzme u dlan malo sjecanog mesa i valja ćevapčić vičući: “Kurci fircig, kurci fircig (Krucifiks) hajd u majke ćevapa, pet za dinar, pet za dinar!” I Hasan svrati u majke i kupi profesoru Buljušmiću ćevapčiće. Čim mu je donio ćevapčiće profesor Buljušmić poznade da nisu Nikolini. “Jadan bio, Haso, gdje si ovo kupio?” upita profesor. “Ovo nisu Nikolini”. “Nisu” odgovori Hasan. “Ja kupio u majke.” U zbornici je nastao urnebesan smijeh na račun starog profesora, koji je Hasanu utrpao somun u ruke.
Kada smo došli u IV razred više dječačke škole, od 120 đaka, koliko nas je bilo u dva prva razreda, ostalo nas je svega 20. Bili smo izabrani i svi redom dobri đaci. Mi, koji smo bili u internatu, dođosmo na ideju, da izdajemo potajno sedmični šaljivi list “Kapidžik”. Imali smo zasebnu spavaonicu, i jedne večeri tu smo održali osnivačku skupštinu lista. Ja sam bio glavni i odgovorni urednik. Hasan je imao umjetničku stranu. On je imao pune ruke posla, jer je morao izrađivati naslove novina,
i razne karikature. Tiraž je bio prviput 12 brojeva, a već drugi broj je izašao u 25 primjeraka. Potražnja je bila velika jer je list rezao kako đake, tako i nastavnike, pa ni čaršiji nije bilo toplo. Naše novine bile su dosta skupe. Cijena im je bila 3 din. List nije štampan, niti je vađen na presu, nego je pisan rukom. U veče se sakupimo u spavaonici, zaključamo se i legnemo potrbuške, pa piši i prepisuj, dok se karabituša ne ugasi. (Tada Derventa nije imala električno svjetno). Moram reći da bi najviše brojeva napisao Dušan Ećimović, koga smo zvali Hefest, po grčkom Bogu Hefestu. Tako smo ga zvali, jer je bio malo šepav, kao što je bio i Bog Hefest. To mu je bila posljedica nogometa.
List su rasturale drugarice. Izlazak Kapidžika bio je događaj za Derventu. Ali jaoj! Jednoga dana dođe jedna naša drugarica i reče nam da je “Kapidžik” došao u ruke direktora škole. Direktor zmaj. Strah i trepet. I baš u tom broju, pored ostalog, nalazile su se neke šale na račun naših nastavnika. List je uhvaćen kao danas, a do nekoliko dana je dvomjesečje – klasifikacija.
Dođe dan čitanja ocjena. Očekujemo razrednicu gospođu Ivku Kovačević, kao bonik zoru, da vidimo, šta će nam biti. Naravski svi smo saslušani od strane škole, i svi smo priznali da smo zajednički radili, samo je jedan drug odrekao da je bio saradnik “Kapidžika”.
“Eto razrednice!” viknu neko od naših drugova. Mi se ušutjeli kao mačak kad napravi štetu. Razrednica je neobično vesela. Smije se. Nama bi malo lakše. Otvori upisnicu i hoće da čita ocjene. Ja sam prvi po abecedi. Svi drugovi i drugarice uprli oči u mene. “Abdulahović!”. “Molim”. Kao glavni i odgovorni urednik lista “Kapidžik” kažnjava se ocjenom iz vladanja dovoljan, uspjeh u nauci odličan. Zatim dalje kako koji dolazi po redu. Badić Sulejman, Ećimović Dušan, Kikić Hasan, Prpa Miloš, Varagić Vitomir itd. kao saradnici lista “Kapidžik” kažnjeni su ocjenom iz vladanja dobar, a uspjeh u nauci većinom odličan.
I tako se naš “Kapidžik” zatvori.
U trećem razredu više dječačke škole, navrati nas đavo i odosmo da gledamo nogometnu utakmicu, koja se je igrala između Š.K. “Dečka” iz Dervente i S.K. “Marsonije” iz Sl. Broda. Toga dana nismo bili na korepeticiji. Prefekt nas je za taj zločin optužio, te Hasan, ja i još osam naših drugova morali smo da izdržimo 8 sati karcela (Strogi školski zatvor. Rade se pismeni zadaci.) Ja sam to podnio mirno, a Hasan je psovao sve od sv. Luke, pa do Damjana i Kuzmana. Kad smo izašli iz karcela Hasan opsova nešto krupno i dodade: “Ama ići ću zainat. Kao da se ja bojim njihovog karcela.
Ja sam počeo svirati prije Hasana. Već u IV razr. nastupao sam javno. Do godinu dana s nama, starijim muzičarima, istupao je, na javnim nastupima, Hasan.
U Derventi je živio berberin po imenu Hasan Riza Alibegović. To je bio nevjerovatno načitan čovjek, ali bohem do krajnjih granica. Volio je đake-preparande. Kad bi kog vidio neobrijana svratio bi ga u radnju i naredio bi kalfi Zaimu, da dotičnog obrije. Spavao je u radnji. Tu se je i hranio, praveći “penđeviše” i “dagare”.
Bili su izbori, prvi poslije zloglasne Draškovićeve obznane. Na njima nije bilo komunističke kutije. Sutradan po izborima svratismo se ja i Hasan kod Rize, da čujemo šta ima novo, jer se je od Rize moglo čuti mnogo lijepih stvari. Govorilo se da je Rizo komuna. U njegovoj berbernici bila je slika vladara Evrope. To je Kikiću upalo u oči. Kad smo izašli od Rize Hasan mu reče: “Govorka se da je Riza komuna, pa što će mu onda na slici Franjo Josip, Viljem II, Mehmed V, Nikola I i još mnogo nekakvih careva i kraljeva.
Nas nekolicine drugova bio je najveći ideal da stupimo u učiteljsku školu, i da se nazovemo učiteljski pripravnici. Za tim smo žudili jer je za nas najveća sreća bila biti učitelj.
Došao je i taj čas. Šk. god. 1922-23 pošli smo u I razred učiteljske škole. Te godine, u našoj školi, osnovan je “Stijeg izvidnika i planinki”. Hasan i ja odmah smo stupili u skaute. Na tom polju smo radili kroz sve četiri godine školovanja u učiteljskoj školi, upravo sve dotle, dok Hasan nije otišao u Zagreb; Hasan je otišao, ali ja sam ostao skaut i dalje. Hasan je bio četovođa I čete, a ja sam bio četovođa brđana. Starješina nam je bio naš vrli pedagog poč. Milutin Popović, koji je bio đačka majka. Pokojni Milutin davao nam je poleta, i ulijevao nam je volju za rad. Njegovim nastojanjem mi smo očuvali naša mlada srca od alkohola i duhana, jer je bio jedan od zakona izvidnika i planinki posvetiti se antialkoholizmu i antinikotinizmu. Skaute je organizovao Mehmed Salispahić.
Jedne godine bijaše u Derventi divna jesen. Trezvena mladež priredila antialkoholni dan. Kad se najviše klicalo i vikalo protiv alkohola, Hasan mi šapnu na uho: “Sve je ovo naše badava, dok je srpskih krsnih slava, rakije kod nas neće nestati.”
Drugom prilikom, kada su u sarajevskom časopisu “Gajret” počeli izlaziti članci o emancipaciji muslimanke, o nošenju šešira itd., koje je pisao, mislim Džavad Sulejmanpašić, Hasan mi je u šali rekao: “Ja se ne bojim za fes, dok derventskih katolika. (Tada su svi katolici derventskog sreza nosili fesove).
Pored skauta radili smo u “Sokolu”. Hasan je bio naročito dobar spravaš.
Hasan je vrlo lijepo svirao violinu. Prvi njegov javni nastup sa violinom bio je na Ćirilometodskoj akademiji , i sjećam se dobro svirao je “Rondo” u duetu sa našim drugom gimnazijalcem Milom Kostićem.
Hasan je bio, također, odličan glumac. Naša literarna družina “Skerlić” davala je zadnje godine našeg školovanja komad “Ženidbe” od Gogolja. Ja sam bio režiser, a Hasan je krasno igrao ulogu Baltazara Baltazarevića. Naš drug Ilija Grbić, koji je kao i Hasan poginuo u NOB-i, a o kome će biti govora kasnije igrao je jedinstveno Ivana Kuzmića, dok je egzekutora Ivana Pavlovića Hajganu igrao Dušan Ećimović, kojega su ubile ustaše na Alipašinom Mostu, a koji je još onda slavio ime druga Moše Pijade. Dok smo bili đaci više puta me je pitao: “A znaš li Ti ko je to Mošo Pijade.” O ličnosti druga Moše Pijade saznao je najviše od braće Koprivica.

S L I K A

Dušan je bio lični prijatelj zemljoradničkih vođa sa Glasinca Arsa i Rada Koprivice, koji su poginuli u N.O.B-i. “Ja volim Arsu” govorio mi je Ećimović, jer je on uspio da ubijedi 1000 ljudi sa Glasinca i okolice, da ne vjeruju Boga. Ovo mi je govorio kad je bio učitelj u višegratskom srezu.
Mi smo u razredu imali dosta drugarica, ali ja ću ovdje da spomenem samo dvije i to: Stojanku Borićevu i Aleksandru Vukovićevu. Spominjem ih zato, što su to bile naše simpatije. Ja sam se zabavljao sa Stojankom. To je bila neosporno najljepša žena u Derventi, ne samo u mojim zaljubljenim očima, nego i u očima svih mojih drugova. Nema mladog srca koje ne bi uzdahnulo, kada bi se pojavila Stojanka. Mi smo se voljeli pravom, iskrenom ljubavi, kako se samo mogu voljeti dva mlada nevina srca. Znao je to i njen otac, čestiti starina, direktor naše škole pokojni Borić Bojislav. On nas je vrlo često zatjecao same, gdje učimo, a nije nam nikada ništa prigovorio.
Rekoh da je o mojoj i Stojankinoj ljubavi znala cijela Derventa, ali je najviše znao Hasan, koji je bio i ostao drug do kraja.
On je voli Aleksandru (Acu) Vuković. Aca nije bila lijepa, ali je bila veliki vrag i mnogo simpatično. Hasan ju je volio. Nekad je bio zbog toga i sjetan. Ali Aca nije znala da cijeni njegovu ljubav. Izgleda da Aca nije Hasanu vjerovala, jer se je Hasan držao dosta hladno prema njoj. Hasan sa djevojkama uopšte nije šetao, pa ni sa Acom. Zato se je Aca zabavljala i sa drugim muškarcima.
Hasan i ja sjedili smo u školi za jednim stolom. Hasan do prozora, ja do Hasana, do mene Dušan Ećimović, a do Ećima Avdo Abdulalufendić zvani “Puhara”, koji je redovno Ećima duhanio, jer mu je ovaj šaptao, kada bi ga nastavnici ispitivali.
Hasan je već u drugom razredu učiteljske škole nosio dugu pjesničku frizuru i odavao je lik pjesnika. Neki su mu nastavnici na to prigovarali, ali Haso se na njihove prigovore nije osvrtao.
Znao sam da Hasan piše, ali da ima mnogo radova to nisam vjerovao. Radove je krio od nas sviju. Jednoga dana pomiješao se s mojim knjigama jedan Hasanov veliki notes napravljen od koncept papira. Kada sam ga otvorio, u njemu sam našao svu silu Hasanovih pjesama, u kojima je bilo mnogo lijepih nesvakidašnjih riječi. I zaista Hasanovi su prvi radovi pjesme. On je počeo da ozbiljnije piše u prozi tek onda, kada je isključen iz Učiteljske škole u Derventi tj. kao maturant, kada je prešao u Zagreb. U Zagrebu je dobio širi vidik književnog djelovanja. Mislim da je Hasanov prvi prozni sastav štampan u “Trezvenosti”,, a posvetio ga je našem drugu Vitomiru Varagiću. To je bilo 1923 g., kada je Hasan bio đak u Zagrebu.
Naš drug Ilija Grbić bio je pretsjednik ferijalnog saveza na našoj školi. Mi smo organizirali dva puta preko ferija putujuće grupe kroz Jugoslaviju kao ferijalci. Prviput nas je u grupi bilo osam, a drugiput dvanaest. Na putu smo ostali oba puta po mjesec dana. Skoro u svakom mjestu gdje bismo došli, davali smo priredbu, s vrlo lijepim programom, koji bismo spremili preko godine. Na putu smo živjeli lijepo. Završetak naše turneje bio je na Jadranu, gdje bismo proveli po petšest dana. Hasan je ravnao horom na turneji, kada smo bili u Krajini.
Ilija se nije s nama pripremao za našu ferijalnu turneju. Ali ipak on nas je dočekao, čini mi se u Visokom i pridruži se nama govoreći: “Primite me ja ću vam biti tehnička sekcija. Nosiću i redati stolice. Pisaću i lijepiti plakate, praviću i mijenjati kulise. Ama ima posla i i za mene.
U hor ne mogu, jer imam neartikulisan glas”
Tako se Ilija šalio. Mi smo ga primili.
Kada smo na svom putu došli u Dubrovnik, jednoga dana prevezli smo se na Lokrum. Tu smo se kupali. Kupajući se nekako Hasan stade na morskog ježa, i sva sila ježevih bodljika zabode se Hasanu u nogu. Naljutio se Haso pa samo psuje. Jedva je došao u Dubrovnik u nastanbu. U nastanbi nam reče jedna baba da na bodlje privalimo slaninu, što mi i učinismo. Tako je prenoćio umotane noge. Sutradan je bodlje povadio bez pola muke.
Prilikom prve ekskurzije došli smo u Bos. Kostajnicu. Tu je bila učiteljica gospođa Obrenović, majka književnice Vere Obrenović Delibašić. Ta žena nas je divno primila. Tu se je Hasan upoznao sa Verom Obrenović, dok je još bila djevojčica, i postali su dobri prijatelji. Cijeli dan razgovarali su o svojim književnim pokušajima. Hasan mi je rekao: “Ta djevojka piše i od nje će izaći književnik.”
Rekao sam da se je Hasan u početku svog književnog rada vrlo malo bavio prozom. Može se reći da su njegovi najprvi prozni sastavi njegove školske zadaće.
Jednoga dana naš nastavnik narodnog jezika g. Jovo Vuković, sada penzioner u Sarajevu, donese u razred zadaćnice na ispravak. Izgrdio nas je, jer zadaća nije uspjela. Jedino je pohvalio Hasanovu zadaću i baš taj naš profesor otkrio je u Hasanu dobrog prozaistu i prvi mu je savjetovao da piše u prozi.
Kada je Hasan bio maturant čitao je knjigu “Uskrsli bogovi”. Tu je knjigu čitao sa mnogo pažnje. Čitao ju je dugo. Pojedina poglavlja čitao je više puta; gotovo ih je učio napamet. Naročito se je oduševljavao Leonardom Davinćijem. Često je znao dugo sjediti nad tom knjigom, podbočivši se i razmišljajući o onom što je pročitao. Postao je najedanput ozbiljan i sasvim drugi Hasan.
Ranije sam spomenuo, da je Hasan odlično svirao uz violinu. Svirao je bolje nego ijedan učenik naše klase. Kratko rečeno svirao je najbolje u cijeloj školi. Ali među nama bilo je pravih neznalica u sviranju. Takav je bio npr. Dušan Ećimović. Ono zapravo nije da on nije poznavao note i njihovo mjesto na violini, nego ga obuzme neki strah od nastavnika, koji je bio vrlo strog, pa ruka počne da drhti, a gudalo da igra po žicama, kao da boluje groznicu. Dok se zajednički svira još nekako ide. Ima se više slobode. Ali kad nastavnik izvadi notes da ocjenjuje onda jao.
Tako jednom na času violine nastavnik ocijenio sve do Ećimovića. Ećim dolazi na red. On priđe Hasanu i skrušeno mu reče:”Hasane, molim te sviraj za mene, a ja ću, kobajagi, vući gudalom.” Mi smo svi bili oko glasovira tako, da profesor nije ni mogao vidjeti ko svira. Hasan je divno svirao, a Ećim je vukao gudalo naprazno, i udarao nogom, kao da daje takt svirki. Hasan svrši vježbu, a profesor pogleda ispod naočara, koji je dotle svirku pratio na glasoviru pa veli: “No, ti si se dobro popravio. Lijepo sviraš. Vidiš kako može.” “Jest, gospodine, ja sve vježbam.” “Tako treba” veli stari profesor.
U Derventi je bio interniran Nikola Kovačević, čini mi se, podpretsjednik komunističke stranke, koja je bila pod obznanom, tj. koja je bila raspuštena. Kovačević je bio vijerni drug nekog Pave cipelara. Drug Nikola je bio pod policiskom paskom. Ali mi smo uspjeli više puta da govorima s njim. To je bio divan čovjek. Nosio je više špic bradu. Lijepo se je odijevao. Obično, crno odijelo, crni šešir sa velikim kaubojskim obodom i u ruci je nosio štap. On nam je davao preko Pave cipelara “Književnu Republiku” Miroslava Krleže. Pavo nam je uvijek govorio da se dobro čuvamo. Nikola Kovačević držao je knjige i ilegalni materijal kod Pave šustera, gdje smo mi zalazili i uzimali šta želimo. Tu je Hasan zalazio često.
Kada je naša generacija postala maturanti, u našoj školi osjetio se je svestran rad, koji je bio mnogo intenzivniji, nego ranijih godina. Za pretsjednika literarne družine “Skerlić” bio je izabran Hasan. Za pretsjednika Trezvenosti bio sam izabran ja. Za stegovođu Skauta bio je izabran Vitomir Varagić, a za pretsjednika ferijalnog saveza bio je ponovo biran naš mlađi drug Ilija Grbić. Sva su društva divno radila. Održavani su sastanci, priređivane su akademije na spomen dane. Davali smo čajanke tako, da je zaista Učiteljska škola u Derventi ličila na košnicu pčela, u kojoj je bilo vrlo malo trutova. Na sastancima su održavana predavanja, povodom kojih su vođene diskusije, a u kojima je učestvovalo mnogo diskutanata, i one su uvijek bile plodne.
Na sastancima se je naročito isticao svojim književnim radovima Ilija Grbić, koji je već tada svoje pjesme štampao u “Jugoslavenskoj Njivi” i “Vijencu”, kao i još u nekim časopisima. Ilija bi na literarnim sastancima čitao svoje tople pjesme, kroz, koje se je kao zlatna nit provlačila socijalna misao – ljubav za sitnog i radnog čovjeka, ljubav za paćenika.
Ilija je bio primjeran đak. Od starijih pisaca obožavao Matoša, Đalskog, Cankara, Kočića, Jakšića i Šantića. Veliki broj Šantićevih pjesama znao je napamet. Od mlađih, mislim u ono doba savremenih književnika, najvolio je Gustafa Krkleca, Miroslava Krležu, Sibu Milićića i Stanislava Vinavera. Najviše se je zanosio Krklecom. I zaista Krklec mu je bio uzor. Ilija je toliko poznavao književnost, da mu se je divio naš nastavnik književnosti g. Jovo Vuković (sada penzioner), koji je bio vrlo pravedan, dosta strog, a od nas sviju voljen i poštovan nastavnik.
Većina naših nastavnika bili su stariji ljudi. Oni su bili dobri pedagozi, ali se nisu mogli da pomire s tim da među nama ima ljevičara. Za Iliju se pozitivno znalo da je komunista. I jednog dana direktor škole odredi dva nastavnika, da izvrše pretres u Ilijinom ormaru. I zaista oni su prekopali ormar. U njemu nije ništa nađeno osim Ilijih književnih radova. Tu su bile dvije-tri novele i više pjesama. To su pokupili i odnijeli. Pjesme su bile socijalne. Među njima je bila i pjesma bludnici, koju Ilija nije spjevao u požudi za bludnicom, nego pjesmom žali mladu propalu ženu itd. Zbog tih pjesama nastanički savjet isključi Iliju iz škole, bez prava na polaganje ispita na kraju godine.
Prije Ilijina isključenja iz škole bila je velika zabava derventskih Hrvata u hotelu “Rajčević.” Nama maturantima bilo je dozvoljeno da ostanemo na zabavi do 1 sat poslije pola noći. Na zabavi je bio i naš direktor poč. Borić Vojislav sa porodicom. Tu je bila i njegova kćerka Stojanka, koja je također bila maturantica – naša drugarica. Kad je došao jedan sat direktor nas je upozorio da idemo kući, ali samo mi muškarci, dok je Stojanka ostala na zabavi. Mi svi prođosmo kući. Hasan planu kao ris, njemu svojstvenom srdžbom, i jurnu u salu. Mi pođosmo za njim da vidimo šta će učiniti. Haso odmah s vrata uhvatio damu pa pleše. Pošto se ples završi, priđe mu direktor i upozori ga da ide kući, ali dosta strogo. “Kad može ostati dalje od jedan sat Stojanka, možemo i mi, jer je i ona đak kao i mi.” Veli Hasan. Direktor planu kao zmaj. Mi Hasana izvukosmo i odosmo. Hasan hoće da se vrati. Sve plače od bijesa, ali mi mu se ne dadosmo vratiti u salu.
Da je došlo do pretresa Ilijinih stvari, dao je direktan povod Hasan, koji je upravo tada održao jedno napredno predavanje u literarnom društvu “Skerlić”, i tom prilikom strahovito se oborio na ćifte, zelenaše i kajišare, o čemu je dežurni profesor poč. Anton Miloš referisao direktoru. To predavanje dalo je povoda da se osujeti rad napredne omladine, te da se i Hasan i Ilija isključe iz škole, bez prava na polaganje ispita na kraju godine. Nastavnički savjet mislio je da će to proći bez posljedica. Ali to nije bilo tako. Svi učenici naše škole voljeli su Hasana i Iliju, jer su bili dobri drugovi i rukovodioci. U našim mladim glavama rodi se misao, i mi objavismo 48 satni štrajk. Mi smo bili mišljenja da je kazna preoštra, i da se ona mora smanjiti. Mi smo tražili da se Hasanu i Iliji dozvoli da pohađaju školu, i da na kraju godine polažu ispit kao privatni učenici. Borili smo se uporno. U štrajku su uzeli učešća svi učenici i učenice naše škole, osim 5-6 drugova, koji su imali sniženo vladanje. Mi smo prisilili nastavnički kolektiv, da kaznu izmijeni onako, kako smo mi tražili. Našoj radosti nije bilo kraja. Mi smo pobijedili. Mi, štrajkaši uputili smo depešu pok. Stjepanu Radiću, koji je tada bio ministar prosvjete. U depeši smo iznijeli teror nad omladinom. Znali smo da Radić voli mlade ljude, i da je za pravicu. U njegovu intervenciju mi smo potpuno vjerovali. I zaista Radić je penzionisao direktora škole, koji u stvari nije bio toliki krivac, kao što su bili neki klerikalni i reakcionarni nastavnici, koji su se krili iza njegovih leđa.
Pa ipak mi smo Hasana izgubili. On je otišao u Zagreb. U Zagrebu je imao ujaka Đulagu Đonlagića geometra, koji je stanovao u Samoboru kraj Zagreba. On je Hasana prihvatio i pomogao mu da ne ostane nesvršen đak.
Hasan mi je pisao iz Zagreba nekoliko puta. Divna li su bila njegova pisma. Ta sam njegova pisma sačuvao sve do rata. A za vrijeme rata, kada su Talijani pretresali kuće, znajući da će pretresti i moj stan, sve što sam imao milo i drago spalio sam.Tako je vatra progutala i Hasanova pisma, koja bi mi ovom prilikom dobro došla. To su bila divna književna pisma.
Ilija je također bio napustio Derventu i bio je otišao mislim u Sombor ili Vršac, ali se je brzo vratio natrag u Derventu. U Derventi ga je zadesila nova nesreća. Naime, vlasti su ušle u trag i otkrile njegov ljevičarski kružok, u kome je bilo devet drugova. Kružok je bio otkriven zahvaljujući članu kružoka Đoki Loziću, sada nastavniku u Bijeljini, koji je sramno izdao svoje drugove. Lozića je naš profesor Mika Đerić izgrdio na najgori način, što je to učinio. Pok. prof. Đerić bio je naprednjak. To se je odigralo u proljeće 1926 god. Ilija je bio zatvoren. S njim su bili zatvoreni Aleksa Unković, Bogdan Prodanović, Tatomir Zagorac, Slavko Zagorac i dr. Policiski aparat radio je živo. Komunizirana učiteljska škola u eri nacionalizma. Zar smije biti tih nevaljalaca, antidržavnih elemenata među učiteljima. Iskvariće narod. Tako je govorila čaršija. Ipak je bilo ljudi, koji su bili uz omladinu. Tako je policiski činovnik Mišo Vuković ostranio policajce, kada su htjeli da razjare našu povorku prilikom štrajka. I upravo ima da zahvalimo da je štrajk potpuno uspio.
Svi, koji su bili zatvoreni sa Ilijom, nekako su se izvukli iz zatvora. U zatvoru je ostao sam Ilija. Dijete siromašnog sudskog glasnika za koga se niko nije imao da zauzme. On leži u tamnici u “Crnoj kući” u Banjaluki šest mjeseci. Dolazi suđenje. Ilija neće odvokata. Sam se brani. Priča se da je na suđenju dao tako krasnu odbranu, da je zadivio sutski senat. Bio je oslobođen.
Taj proces stvorio je od Ilije čvršćeg, nepomirljivijeg i još izgrađenijeg komunistu, koji je kasnije u učiteljskim krugovima bio poznat kao takav.
Ilija je trabao završiti godinu dana poslije Hasana i mene. Ali on je maturirao tri godine poslije nas, zahvaljujući izdaji Đoke Lazića.
Ja sam bio treću godinu učitelj, a Ilija bijaše đak u Sarajevu. Stanovao je u Azapagića vili, u Logavinoj ulici. Našli smo se u Sarajevu, i on mi dade ključ od svog stana, da idem kod njega na spavanje. Imao je dva ključa od stana. Upozorio me je da ne ostavljam ključ u bravi, kako bi on mogao vrata otključati. Tu smo razgovarali o Hasanu. Ilija mu se divio. Naročito ga je zanosio Hasanov stil.
Ja sam bio vrlo umoran i odoh na spavanje. Stan mu divan. Ilija mi je rekao da ga čekamo do 10,30 sati, ako on ne dođe do tog vremena da će ostati na konaku kod profesora Branka Kebelića. Kako sam bio umoran, zaspao sam oko 10,00 sati. Kada sam najslađe spavao probudi me neko kucanje. Ustanem, i upitah: “Ko kuca?” “Policija”. Znao sam da treže Iliju. Otvorim vrata. Preda mnom se ukaza brkati policajac i civil. “Stanuje li ovdje Ilija Grbić?”. “Da, stanuje”, velim ja. “Jeste li vi to?” upita civil, izgleda agent. “Nisam”. “Molim legitimaciju” reče agent. Donesem i pokažem mu legitimaciju. “Je li unutra Ilija?” “Nije”. “A gdje je?” “Otišao u Bugojno” velim ja. “Šta će tamo?” “On je rodom iz Bugojna, pa je otišao roditeljima.” “Otkuda vi u njegovom stanu?”. “Mi smo kolege iz škole”. Onaj policajac reče agentu: “Ja poznam ovoga gospodina. On je učitelj u Višegradu, a ja sam tamo služio. Dobar je službenik”. Ja sam se, pravo da kažem, uplašio. No bi mi malo lakše kada onaj brkati policajac progovori u moju korist. Pregledaše stan i odoše. Na polasku mi agent priprijeti: “Nemojte ništa govoriti Grbiću.” “Neću, neću, ja danas odlazim u Višegrad”, i oni odoše.
Iako sam bio umoran, nisam mogao više ni oka da sklopim. Sjedi, lezi, ustani, ali sna nema. Razmišljao sam o Iliji, koji je bio krotak kao jagnje, mlad kao proljetna rosa, a postojan u svom uvjerenju kao dnevna klisura iz kanjona Drine.
Sutradan sam se našao sa Ilijom i sve sam mu ispričao šta mi se te noći dogodilo. Ilija se je slatko i od srca smijao i reči mi: “Trebali su te malo odvesti u buharu, da vidiš kako je”. Zatim se malo zamisli, uzdahnu i rače: “Mene će sigurno danas ili sutra zatvoriti.”
Ispratio me je na voz i na rastanku mi reče: “Crni, ako me zatvore, sjeti me se cigarama”.
Učitelj Hasan je maturirao u Zagrebu. Kada je položio maturu pisao mi je jedno divno pismo, iz koga je ključala vruća ljubav prema pozivu, za koji se je osam godina spremao (učiteljski). Pitao me je gdje da tražimo mjesto službovanja. Ja sam mu pisao da sam već tražio Višegrad svoj rodni kraj. I zaista ja sam dobio Višegrad, a Hasan je otišao u vojsku. Po otsluženju vojnog roka dobio je učeteljsko mjesto u Hajdarovićima kod Zavidovića, a zatim, mislim, godine 1928 došao je u Rogaticu gdje je veoma živo radio na kulturno-prosvjetnom polju. Zatim je neko vrijeme služio u Ustiprači. Dok je služio u Ustiprači bili smo skoro svake nedjelje skupa. Tu je mežu radnicima bio veoma aktivan, te su ga žandari podozrivo gledali.
Hasan je bio fizički vrlo lijep i dopadljiv. Kada je služio u maglajskom srezu, u Hajdarovićima, zabavljao se je sa krasnom Hatom, djevojkom, koja je stanovala ispod stijene zvane Litica, a koja strši u samom gradu Maglaju. On je tu svoju ljubav ovjekovječio u noveli: “Djevojka ispod Litice”, koju je štampao u Gajretu. U noveli je divno opisao tu djevojku. Opisao je ljubav, veze i sastanke vijerno i indisretno tako, da ga je maglajska čaršija htjela linčovati.
Pričao mi je: “Ja sam otišao iz Hajdarovića najviše radi toga, što sam se bojao Maglajlija, koji su mi u glavu prijetili radi one novele”.
Ta njegova novela čitana je na sastancima i na sijelima, bila bi prokomentarisana i od patrijarhalne maglajske publike osuđena.
Poslije štampanja te novele, Hasan je još samo jednom došao u Maglaj i to onda, kada su ga Maglajlije htjele napasti, i više nikad nije vidio lijepu Hatu.
Dok je Hasan služio u Rogatici, on se je pobliže upoznao sa svojom vijernom drugaricom Ankom Jovanović, koja je bila naša mlađa drugarica u Derventi. Hasan kao đak nije sa Ankom nikada pričao. Ja sam pak Anku smatrao, kao nešto svoje, jer joj je majka s moga kraja, a njen brat Mišo moj je odličan drug, a također i Hasanov. Ja sam joj poznavao cijelu porodicu. Anka je bila čedan i čestita djevojka. Hasan mi jednog dana piše da je sa njim u Rogatici Anka. Pa malo, malo, pa opet Anka, pa opet Anka i jedno desetak puta Anka. Ja sam odmah vidio koliko je sati. Bilo mi je drago. Bojao sam se samo dvoga. Prvo sam se bojao kako li će se to sve svršiti, jer sam poznavao patrijarhalni dom nadporeznika Riste Jovanovića, oca Hasanove drugarice Anke. Drugo sam pomislio, da li će Anka moći ukrotiti Hasana, koji je znao za malu stvar da plane i da se naljuti.
To je moglo biti nekako u maju 1929 g., a u junu pozva i mene i Hasana Župa iz Sarajeva na poljoprivredni kurs, koji je bio formiran u Butmiru, kraj Sarajeva. Tu se je bilo sabralo dosta dobrih drugova.
Jednoga dana odosmo ja i Hasan na Željeznicu na plažu. Dan je bio krasan. Kupači vrve. Ja plivam, skačem i praćakam se po vodi, a Hasan sjedi na pjesku, šuti i nešto misli. Ja izađoh iz vode, sjedoh do Hasana i upitah ga: “Šta je Haso? Što si neveseo?” “Ništa”, veli on. Ja ga se dovezao kao zubna bolest, pa neću da ga ostavim na miru. “Ja moram večeras ići u Zenicu. Tamo je Anka kod strica. Molim Te nemoj nikom govoriti ništa”. I zaista te je večeri isčezao i otišao navodno u Zenicu.
Tada se je Hasan već bio afirmisao kao književnik. U časopisu “Nolit” izašla je njegova pripovijetka “Fenjer na raskrsnici”. A kada god nismo imali novaca za stastičarnice, Haso za vrijeme nastave u krusu, napiše priču za Jugoslavenski list i dobije 100 dinara.
Svaki dan poslije nastave u kursu, mi bismo otišli u Sarajevo i vratili bismo se obično mostarskim vozom, koji je polazio iz Sarajeva oko 11 h naveče, za Ilidžu, gdje smo stanovali.
Tako jedne večeri dođosmo na sarajevski glavni kolodvor da uzmemo karte za Ilidžu. Imali smo činovničke legitimacije sa 50% popusta na vozu. Dođosmo na šalter, gdje se izdaju karte i zatražismo dvije polovine II razreda. Dežurni blagajnik sasvim pravilno zatraži naše legitimacije. Hasan odmah planu: “Imamo legitimacije”. Blagajnik služben čovjek zatraži da mu pokažemo legitimacije. Hasan se naljutio kao ris, opsova nešto krupno, pa veli blagajniku: “Daj mi cijelu treću!” Kao veli uzeću treći razred, a sješću u drugi. Blagajnik poče lijepo da mu objašnjava, poče naprosto da ga moli da pokaže legitimaciju, jer je, veli on, cijela treća skuplja, nego polovica karte drugog razreda. Ali Hasan zadro, pa uporno traži kartu III razreda. Najzad mu morade dati. Ja sam se Hasanom solidarisao, pa i ja uzmem cijelu kartu trećeg razreda.
Negdje oko željezničke stanice Stup, dođe revizor Hasejn Handžić, koga sam ja od ranije poznavao. Mi pružismo karte i legitimacije. Handžić stari službenik, dugogodišnji šef stanice, odmah uoči nepravilnost izdatih karata. “Ko vam je izdao ove karte?” “Blagajnik veli Hasan”. “Aha! Kažnjivo” veli Kandžić. “Ne, ne, ja sam tražio III raz” Opet će Hasan. “Da vam je dao blagajnik ove karte svojevoljno, bio bi globljen, jer je karta III razreda skuplja od polovice karte II razreda. “Revizor prođe, a Hasan će meni: “Vidiš mogao sam božjaka naložiti na vatru, ali neću, jer uviđam da sam ja kriv.”
Hasan je bio strahovito ljut. Naljutio bi se vrlo brzo, ali bi se tako isto brzo i odljutio, a osim toga bio je vrlo pravedan.
Hasan je bio povjerenik “Nolita” – izdavačkog preduzeća. 1929 godine u Nolitovom izdanju bijaše izašlo nepotpuno prvo kolo knjiga: “Na zapadu ništa novo”, “Priča o jednoj Mariji” i “Metropola”. Četvrta knjiga nije bila još izašla. Bila je u štampi. Ova prva knjiga naročito je pobudila senzaciju kod nas i u svijetu. Hasan je pronašao veći broj pretplatnika za ovo kolo knjiga.
Još nekoliko dana, pa će se završiti naš rad u Butmiru. Jednoga dana pozva me Hasan da idemo ranije u Sarajevo, nego što smo išli obično. S nama je pošao i naš drug Nail Begić, sada profesor u Sarajevu. Kada smo došli u Sarajevo Hasan mi povjerljivo reče: “Dobio sam pismo”, čini mi se reče iz Kikinde, “od sestara Jovana Popovića. (Dr Jovan Popović). Jovan je zatvoren i sproveđen u Sarajevo. Mole me da mu pruđim pomoć u hrani”.
Hasan nije lično poznavao Jovana Popovića. Oni su se poznavali samo preko pisama. Otuda su ga poznavale i sestre Jovanove, koje su reče Hasan imale apoteku.
Ko može pomoći Jovanu Popoviću, koji je u rukama sarajevske zloglasne policije. Međutim, ja sam našao izlaz. U sarajevskoj policiji služio je kao oficir, moj dobar prijatelj, neosporno dobar čovjek Stjepan Smetiška. On je svojevremeno služio u Višegradu kao komandir policije, i ja sam ga spremao da polaže privatno četiri razreda gimnazije, koje je zaista i položio. Stjepan je bio komandant jedne karaule u ulici, koja je bila paralelna sa Kulovića ulicom, mislim u Krekovoj. To sam rekao Hasanu, kao i to, da bih smio od njega zatražiti pomoć.
Hajdemo brže, veli Hasan. Tako žureći došli smo do rečene karaule. Hajdemo, Hasane, pozovem ga u karaulu, ali on ne htjede nego veli: “Hajte vas dva. Raspitajte je li tu, i ima li šta da jede.”
Ja i Nail pođosmo u karaulu. Na ulazu nas dočeka policajac. “Kuda?” Veli on. “Da li je ovdje gospodin Stjepan Smetiška?” “Jest, jest, tu je.” “Mi smo njegovi prijatelji. Najavite nas.” Policajac ode da nas najavi.
Iz svakog ugla karaule bije neki strah, nešto teško i čudnovato.
Stražar se povrati i pozva nas unutra. Stjepan je sjedio u divno i ukusno uređenoj sobi. Soba je potpuno tamna. On lično bio je vrlo uredan čovjek, pa mu je takva bila i kancelarija. Kad je ugledao i mene, skočio je i rukovao se sa mnom. Ja sam mu prestavio druga Naila.
“Sjedite.” “Hvala, žurimo.” “Otkud ti u Sarajevu?” Ja mu i rekoh i ne rekoh zašto sam tu, nego odmah otpočeh svoje.
“Slušaj Stjepane! Ja bih imao jednu molbu na Tebe, samo molim te neću da praviš nikakvog pitanja. Neka stvar ostane među nama.” “Da čujem,” reče on.
“Da li se ovdje u policiskom zatvoru nalazi Jovan Popović student iz Kikinde. On je mogao biti sproveden ovdašnjoj policiji prije 2-3 dana.” “A zašto je zatvoren?” Upita Stjepan. “Mlad čovjek, naprednjak.” Stjepan mi ne dade sve ni ispričati, nego mi poče bacati pitanja: “A otkud ti znaš Jovana Popovića?” “Pisale su mi njegove sestre da je zatvoren i sproveden u Sarajevo. Molile su me da mu pomognem.” On mi baci još nekoliko pitanja, a ja neiskusan priznadoh da su njegove sestre pisale Hasanu Kikiću. Kada sam pomenuo Kikićevo ime, on me okupi novim pitanjima. “Pa gdje je Kikić? ”Ko je Kikić?” i vazdan nekih drugih pitanja. “Molim te Stjepane za njega me nemoj pitati. Kikića nema, nego ako možeš pomozi.
Stjepan iako je bio policijski oficir, bio je čovjek. On je bio nepokvarena hrvatska duša. Kada je vidio koliko se zalažemo, počeo je da priča, ali nas je prvo molio da nikom ništa ne govorimo o našem sastanku sa njim, jer veli ima neprijatelja, pa bi mogao i službu izgubiti. Stjepan nam je ispričao ovo: “Mislim da su juče dotjerali jednog studenta. Blijed je i izmoren. Sinoć za kaznu morao je stajati cijelu noć u hodniku i gledati obilježenu tačku. To je vrlo teška policijska kazna. Mislim da su ga i tukli.” “Molim Te, Stjepane, bi li ti njemu mogao pomoći?” “Bih” odgovori on.” “Mi bi sutra donijeli malo kolača i nekoliko naranči, da mu nekako dobaciš.” “Ja bih to rado učinio, ali ne smijem od stražara, koji će me optužiti da pomažemo komuniste, a osim toga ne znam sigurno da li se onaj student zove Jovan Popović, moguće je neko drugi. Mi smo uporno molili i on nam je obećao da će dobaciti ono što budemo donijeli, samo ne smije biti mnogo. Zatim nam je obećao da će o Jovanu Popoviću povesti računa.
Ja sam Stjepanu vjerovao, jer je dobar čovjek.
Sutradan sam došao ponovo sa Hasanom do karaule. Ja pođem unutra, da, ali opet stražar. Ja nosim paketić kolača, cigareta i narandži. “Koga trebate?” upita dosta oštro stražar. “Je li tu g. Stjepan Smetiška?” “Nije. Otišao je. Jeste li vi njegovi prijatelji?” “Da, jesam.” “On je rekao, ako dođete i donesete nešto, da ostavim u ormar.” Ja mu predadoh paket i sav oznojen od nekog straha izađoh na ulicu. Hasan me dočeka. “Jesil, predao?” “Jesam, jedva. Nema Stjepana. Ostavio sam mu u ormaru.”.
Da li je Stjepan Smetiška obećanje izvršio neznam, jer o tome kašnje nisam nikada razgovarao sa Hasanom, a niti sam se poslije viđao sa Smetiškom.
Hasan se je strahovito bojao Smetiške. Koga god bismo susreli policijskog oficira on bi me pitao: “Je li to Smetiška?” Hasan je jedva čekao da se završi naš kurs u Butmiru, da bježi u provinciju, gdje je bio mirniji i slobodniji.

Čitao sam na više mjesta Hasanovu biografiju, ali njegovi biografi većinom su unijeli krive podatke o njegovom školovanju. Hasana je odgojila Derventa i kao čovjeka i kao književnika. Kroz cijelu srednju školu školovao se je u Derventi. Tu je završio četiri razreda Više dječačke škole i gotovo sva četiri razreda Učiteljske škole. Tek mislim negdje u III tromjesečju, kao maturant, otišao je u Zagreb, a po isključenju iz Učiteljske škole u Derventi, te je u Zagrebu maturirao. Hasan nije nikad prestao biti đak Bosne; one Bosne, koja je stenjala pod žrvnjem najreakcionarnijih političara i šićerdžija, koji su eksploatisali njene ljude i njena dobra. Hasan je bio revolucioner koji je muški dizao svoj glas protiv zulumćara i tirana i svih onih, koji su eksploatisali narodne mase. On je kroz svoja djela posjetioc šumskih i planinskih radilišta, radničkih zapuštenih bajta i sirotinjskih domova. Pisao je ne bi li svojim perom pomogao da radniku i seljaku bude bolje. Hasan je ukazivao na svu težinu radničkog života, i na nepravdu, koja se čini najbrojnijoj klasi ljudi ondašnjeg društva.
Njegova borba za svakidašnji hljeb počinje vrlo rano. Otac mu je bio u Prvom svjetskom ratu. Hasan je morao da radi kao desetogodišnjak, i da prehranjuje ostale članove svoje porodice. Kao dečko bio je gonić bijesne posavske govedi, koju je rekverirao Švabo. Tako rekverirana goveda gonio je Haso sa svojim drugovima od Gradačca do Tuzle.
Hasan, ja i ostali naši drugovi prošli smo mnoge staze i bogaze kroz osam godina školovanja. Za to vrijeme imali smo mnogo lijepih, a i gorkih časova. Pokusali smo po ogromno bure internatske čorbe, a pojeli smo otprilike po 1800 kg narodnog kruha. Derventa nam je bila drugi zavičaj, a poznavali smo je bolje nego rodno mjesto. Tu smo proveli najljepše dane divnog i veselog đakovanja. Tu smo se naoružali znanjem potrebnim za život. Tu smo postali izgrađeni ljudi.

Doboj, 9-III-1954. g.
[Idi na vrh]